Iako je moj djed bio farmer, baka mu je glačala radnu odjeću svaki dan. Napravila bi svoju vlastitu štirku u staklenoj boci koja je imala metalni čep i puno rupica kao soljenka. Poprskala bi djedove hlače, objesila ih na stolicu nekoliko minuta da se malo osuše, a zatim ih je peglala. Gledao sam to kroz djetinjstvo i mislio da svaka starica to radi. Ali, kako su godine prolazile, shvatio sam da to baš i nije tako, ispričao je dr. Bo Brock, vlasnik veterinarske klinike i autor knjige 'Crowded in the Middle of Nowhere' - humoristične priče o seoskoj zajednici u ruralnom Teksasu.
U dobi od 13 godina zapitao se zašto to baka radi svaki dan, pa to su ipak samo radne hlače. Nije mu bilo jasno čemu toliki trud i vrijeme za nešto što će ubrzo biti prljavo. Većinu dana ga nitko nije vidio osim bake i možda nekolicine drugih farmera.
Zapitao se je i zašto baka ne glača njegovu odjeću svaki dan, već samo djedovu. Nije mogao izdržati. Znatiželja je bila toliko jaka da je jednog dana otišao do bake i zamolio je da mu to pojasni.
Njezin odgovor bio je toliko sladak da mu se zauvijek urezao u pamćenje.
Objasnila mu je ovako: 'On je najljepši muškarac kojeg je Bog ikada napravio. On je moj najbolji prijatelj i ljubav života'. Željela je da uvijek izgleda lijepo i uredno jer 'nikad se ne zna na koga može naletjeti'.
Nakon toga Bo Brock je malo pomnije gledao u svojeg djeda, poučavao ga je i razmišljao o bakinim riječima. Nije joj se baš činio najljepšim na svijetu. Bio je to nizak mršav čovjek sa relativno velikom stražnjicom ako se usporedi sa širinom ramena. Kosa mu je bila prorijeđena, a umjetni zubi nisu sjedali dobro kada se nasmijao.
Nosio je naočale prevelike za svoje lice, ali njemu je jedino važno bilo da kroz njih dobro vidi sve što ga zanima. Mali Bo Brock se zapitao 'Kako bi netko ovog čovjeka mogao smatrati najljepšim kojeg je Bog ikada stvorio', prenosi Reader's Digest.
Opet nije imao mira pa je otišao do bake i rekao joj da je pažljivo proučio djeda i kako mu se ne čini da je baš on najzgodniji na svijetu.
Baka se počela toliko smijati da je na trenutak djelovala kao djevojčica. Tada mu je rekla:
'Te bore oko očiju nisu uvijek bile tamo, a sjećam se i kada je imao prave zube. On ima najljepše plave oči koje sam ikada vidjela. Potpuno su iste boje kao nebo neposredno pred zalazak sunca. Cijelo mu se lice blista kada se smije, a glas mu je toliko smiren i pun da ga svi u devet okruga žele čuti kada govori.
Želim da se osjeća lijepim. Svaki dan glačam njegovu odjeću jer sam se zbog njega sve ove godine osjećala lijepom. On je čovjek vrijedan poštovanja'.
Te riječi često su mu se kasnije vraćale u misli. Promatrao je baku i djeda kako sve više stare zajedno, a u dobi od 30 godina napokon je shvatio ono što mu je baka govorila. Kada nekoga duboko i iskreno volimo, tada nam je ta osoba jednostavno najljepša na svijetu. To se zove prava ljubav.