Prema podacima, u Hrvatskoj se na godinu ostriže i odbaci u prirodi oko 1300 tona vune kojoj je za razgradnju u prirodi potrebno 90 godina. Do prije nekoliko godina u Hrvatskoj nije bilo organiziranog otkupa vune koja se uglavnom još baca. Zadnjih godina na otoku Krku i u Lici započelo se s otkupom vune u svrhu prerade.
POGLEDAJTE VIDEO: Baka Mara u akciji šišanja ovce
U Otočcu su naš poznati košarkaš Željko Jerkov i njegova obitelj otvorili prije dvije godine prvu Tvornicu organskoga gnojiva od sirove ovčje vune "Eko Lika Greennovation", čiji proizvod nosi ime Woolee, a od Ministarstva poljoprivrede ima certifikat da zadovoljava odredbe EU za organska gnojiva. Nažalost, u drugim dijelovima Hrvatske vuna se i dalje baca. U zabiokovskom kraju ne tako davno ovčje runo upotrebljavalo se za proizvodnju odjevnih predmeta. Danas je u tom kraju sve manje ovaca, a ono malo preostalih stočara, nakon što završi sa šišanjem ovaca, vunu baca.
- Samo u Krstaticama je sedamdesetih godina prošlog stoljeća bilo oko 400 krava i oko 2000 koza i ovaca, a danas nema stotinjak ljudi koji stalno žive ovdje. Ima više stoke nego stanovnika - govori Mara Pribisalić dok se sprema po drugi put ove sezone na strižnju svojih ovaca.
- Nema tko stoku čuvati, ostalo staro i nemoćno. Evo kod mene ima, što koza, što ovaca dvadesetak grla, u susjeda tridesetak i još na dva, tri mjesta, i to ti je to. Dobro sam rekla više stoke nego ljudi - kroz smijeh će Mara.
- Drži je Čedo, nemoj da uteče - govori sumještaninu koji je došao pomoći oko šišanja ovaca. Ovce su se prvi put šišale još u svibnju, ali zbog velikih vrućina, jer je vuna već narasla, a ovcama vruće treba ponoviti. Škarama, po starinski, Mara spretno šiša svoje ovce.
- Vidi kako su spretne ove škare, donio mi ih je moj prijatelj iz Njemačke. Ima ovako sličnih kupiti u Hercegovini, ali kad se istupe i treba ih naoštriti, nitko ne zna. Možeš ih slobodno baciti, a ove njemačke baš su nekako dobre i oštre - nastavlja Mare, kojoj treba svega nekoliko minuta da jednu ovcu ošiša.
Vunu će, kaže, baciti, a ne tako davno ni kilogram vune se nije bacao.
- Ja sam svoje četiri kćeri, kad su se udavale, po starinski opremila s tkanim zovnicama, kuvertama, užima, suknenim čarapama... Sve od vune s mojih ovaca, koju bih, kad sam ovce ošišala, očistila, uklonila prljavštinu, grančice, lišće... Treba znati ovcu pravilno šišati jer se tad runo s ovce odlijepi u jednom komadu i životinja se ne može ozlijediti. Nakon toga vunu bih oprala, zatim osušila, na gargaše izgargašala i na kudelju pređu isprela. Bojom smo pređu u razne boje bojile. Bio je to težak posao koji je mjesecima trajao. Tek nakon toga zovnice su se na krosnama tkale i čarape plele. Ma svašta smo u rukama radile od pređe. Danas to nije više nikome za potribu raditi - zabavljena oko striženja ovaca govori Mara.
Rijetko se, nažalost, više gdje ima ove tradicijske običaje vidjeti, jer oni koji su to radili, ostarjeli su i onemoćali, a mladost od ovih zanata bježi. Dok napuštamo zaseok Pribisaliće, ispred Marine kuće stoji plast sijena, možda posljednji u ovom kraju.
- Sin je pokosio, a meni i nevjesti je trebalo tek jedan dan da ga do vrha 'sadijemo', skupimo. Nije to lako, ima u njemu šezdeset granica sijena. Ovo ovdje više nitko ne radi, a možda je i meni zadnji - pomalo sjetno će 77-godišnja Mara, koja se teška srca odvaja od svojih ovaca.
- Kad ih pustim u pašu, one su sve oko mene, ne idu daleko jer je i njima ova vrućina nepodnošljiva.
Sve traže hladovinu, a da im je lakše podnositi vrućinu, tu je Mare da višak runa ošiša. Stoke je u Zabiokovlju sve manje, ali su stočari iz ovoga kraja spremni vunu ako ne prodati, onda je barem darovati. Samo kad bi imali kome.