Zanima vas ova tema? Onda pročitajte i ovaj članak: Najbolji recept za sangriju koju možete sami napraviti doma
To doista jesu memoari jednog antisemita. Od spominjanja očevog tradicionalnog vjerovanja da sresti Židova kad ideš u lov predstavlja lošu sreću. Preko patronatskog odnosa prema lijepoj mladoj Židovki koja “nije kriva za tu svoju nesreću da je takvog porijekla”, što se vidi po njenim “slabim intelektualnim sposobnostima”. Preko opisivanja ljubavne veze sa “svojom Andalužankom”, skoro dvostruko starijom. Sve do takvih stvari kao što je “objašnjenje” da je Hitler bio običan prostak i da se njegov izdajnički karakter vidi po tome što se kao Austrijanac prošvercao za Nijemca i kao takav krenuo graditi Veliku Njemačku.
POGLEDAJTE VIDEO:
U drugoj varijanti u romanu Gregora von Rezzorija taj isti motiv opisuje se kad jedan od prvih austrijskih uličarskih nacista rida u zahodu zato što je morao provesti neko vrijeme u zatvoru zbog običnog opuška kojim je podmetnuo požar, a za to vrijeme su njemački nacisti pokupili lovorike, stekli bogatstvo i utjecaj. “Austrijski nacist na zidu plača”. Nesporazum i zbunjivanje bila je sudbina Von Rezzorija koju je on kao pisac vrlo radio provocirao i u čemu je s romanom “Memoari jednog antisemita” dosegnuo literarno savršenstvo. Njegov Gregor iz romana, teško ga je nazvati junakom, prije antijunakom, također potječe iz plemenitaške obitelji iz Rumunjske, procvat nacizma u Austriji zatiče ga u Beču i u tako posloženoj radnji slaba je utjeha po opori okus ironije to što je von Rezzorijeva obitelj podrijetlom zapravo sa Sicilije i što je on kao novinar Drugi svjetski rat i Holokaust dočekao u Berlinu. Kako je bio državljanin Rumunjske, nacisti ga nisu podigli u vojsku. Rezzorijeva nemilosrdna, brutalna ironija njegovo je glavno literarno oružje. Na ovaj način on se poigrava opakom igrom fikcije i činjenica, do krajnosti zaoštrava svoj koncept “hipotetske autobiografije” i na najbolniji način za tradicionalnog stanovnika Srednje Europe raskrinkava mržnju prema Židovima. A sve to bez da na ijednome mjestu izrijekom navodi Holokaust, osim bolno ironičnih komentara ljudi smještenih u kraj 1930-ih da se svijet dijeli na one druge, te na civilizirane i pristojne, odnosno na one izvan i na one unutar koncentracijskih logora. Ili pak da će “sve to biti u redu”, da Hitler samo želi uvesti red, pa će se uskoro nacistički huligani primiriti i “sve će biti kao prije”.
Razlog zbog kojeg je Gregor von Rezzori napisao ovakav roman danas je možda i jasniji nego 1979., kad je “Denkwürdigkeiten eines Antisemiten” prvi put izišao iz tiska u Njemačkoj. Holokaustom kao monstruoznom tragedijom čovječanstva desetljećima se bave i Europljani i preživjeli židovski stradalnici, odnosno nove generacije Židova. I čini se kao da taj civilizacijski zadatak još nije priveden kraju. Nije tu riječ samo o civilizacijskoj dužnosti čovječanstva da se ne zaboravi kako se ne bi ponovilo. Riječ je o tome da su u obračunavanje s traumom Holokausta preživjele žrtve tog užasnog fenomena krenule, razumljivo, prvenstveno iz bolne osobne traume, dok je Europa, posebno ona središnja, krenula pokušavajući si objasniti s političkih polazišta kako se moglo dogoditi takvo iskliznuće razuma tolikih milijunskih masa, odnosno europskih “nas”. Teško je bilo, i dandanas još je teško, priznati zapadnoeuropskoj ili srednjoeuropskoj civilizaciji da je antisemitizam postojao stotinama godina i njegovao se kroz kršćanstvo, da je u nešto manje od dva tisućljeća ponavljanja mita o Židovima koji su navodno skrivili smrt Isusa Krista, a ne Poncije Pilat, ta mantra ušla u tradiciju i kulturu Europe, kao da se utetovirala u DNK kršćanske Europe. Sve samo zato što se nekome u Crkvi ranoga kršćanstva učinilo politički oportunim tako se uvlačiti Rimskom Carstvu.
Nešto manje od 2000 godina poslije, kad se na političkoj pozornici pojavila skupina ekstremista kadrih najgore uličarske zakone pretvoriti u državne, sve što im je preostalo bilo je manipulirati i požnjeti stotine milijuna osobnih predrasuda iz DNK stanovnika Srednje Europe. Koliko je bolno priznati Europi svoju tradiciju podozrivosti prema drukčijima, posebno Židovima, koje mnogi nisu bili ili nisu niti danas svjesni priznati si na osobnoj razini, pokazuje i to što u povijesti književnosti nema previše pisaca koji su kao Gregor von Rezzori cinično i neugodno autoironično opisali katastrofalan osobni pad Europljana u doba eksplozije nacizma, da su ti ljudi to nosili u sebi i da su neki uspjeli posegnuti duboko za ljudskosti u sebi za othrvati se antisemitu u sebi kad je to značilo oduprijeti se ubilačkoj histeriji, dok drugi tog čovjeka u sebi za othrvati se nisu pronašli, a bilo je tu i Hrvata i Srba, pa su tako kumovali slanju i svojih sinova i kćeri u klanje koje je potaknuo nacizam. Tu nastupa Von Rezzorijev roman kao djelo koje, kakvih god nazora bio čitatelj, toliko provocira najmračnije duhove opisom svakodnevice u doba mraka da nakon čitanja nitko neće ostati isti. Bio zbog knjige boli ili lošiji.
Zanima vas ova tema? Pročitajte onda i ovaj članak:Toksični rođaci: Naučite kako se postavljaju granice u obitelji
POGLEDAJTE VIDEO (Boris Banović) #ZAJEDNO24SATA: