Odrasla sam u Zagrebu, ispod Planićeve vile Fuhrmann na Gornjem Prekrižju. Vila je okrugla, i oduvijek mi je to bilo zanimljivo. Još kao djevojčica igrala sam se glinom i oblikovala kućice za lutke, crtala tlocrte, tako da sam sam još od malih nogu znala da ću studirati arhitekturu i time se baviti u životu, započinje svoju priču Gorana Gregl (36).
POGLEDAJTE VIDEO:
Pa ipak, nije imala nikakve posebne planove u životu i o životnim je koracima odlučivala impulzivno, pritom šokirajući druge. Izbjegavala je, kaže, društveno ucrtane puteve. Uvijek je bila vrlo samostalna, pa već sa 20 godina iseljava iz roditeljskog doma i započinje svoj život.
Upisala je studij, no tada je upoznala mladića, zaljubila se i otišla živjeti u Rijeku. Ljubav nije opstala, a nakon 6 godina braka dobila je najveći dar, kćer Daru. U međuvremenu se vratila u Zagreb. Razvela se i ponovno vratila na studij.
- U tom periodu bilo mi je prekrasno i po prvi put da sam stvarno počela živjeti gradski život kako mi je odgovaralo. Imala sam u najmu stan u centru grada, uredila sam ga tako da mi je bilo predivno. Biciklom sam išla gdje je god trebalo, radila sam i studirala. Uspjela sam si naći dobru babysittericu tako da sam imala kome ostaviti malenu i izaći van s društvom. Tada sam mogla reći da stvarno uživam u gradskom životu. To je bilo 2009. godine, prisjetila se Gorana pojašnjavajući kako se sve stubokom promijenilo u samo nekoliko tjedana.
POGLEDAJTE VIDEO:
Tijekom studija zaljubila se u ekološku arhitekturu i počela se ozbiljnije interesirati. Upravo je u to vrijeme u Blatuši bio tečaj koji je vodio graditelj prirodne gradnje iz Walesa.
- Prijateljica je to vidjela na Facebooku i poslala mi slike. Bile su to neke ekološke kućice. Zainteresiralo me, a taman je počinjalo ljeto i ja sam s malenom trebala otići u vikendicu na moru gdje bismo ostale sljedeća dva mjeseca. Zaključila sam kako bih trebala skoknuti vidjeti te kućice prije nego što odem na more. Dara je tad imala tri godine. Seminar je netom završio, graditelj je otišao, a dočekali su me ljudi koji ondje žive. Svidjela mi se ekipa, novi koncept gradnje koji sam sad prvi put vidjela uživo. Pitala sam mogu li ostati cijelo ljeto, no već nakon dva tjedna sam rekla da ću se tu doseliti, bila je odlučna Gorana. Sa sobom je povela i kćerkicu, a za obje je to bio nezaboravan doživljaj. Naime, Gorana je gradsko dijete i kaže kako se cijelog života užasavala insekata i blata.
- Nisam nikad mislila da me privlači život u prirodi. Imala sam baku na selu pa su tu i lijepe uspomene na djetinjstvo, ali nije me selo privlačilo. Volim taj neki lagodan i komotan život gdje si na termostatu namjestiš temperaturu koju hoćeš, ne trebaš puno fizički raditi, što manje rada i čišćenja. A onda ovo. Privuklo me odmah to da mi je s djetetom bilo lakše nego na asfaltu. Svaki odlazak u park je bio pothvat za koji su mi trebale pripreme. Ovdje je ona trčkarala okolo gola i bosa. Okolo je brala voće i jela ga tako sa stabla, pincetom sam joj vadila trnje od kupina iz pete i nije joj ni najmanje smetalo. Cijeli dan bile smo obje sretne i slobodne. Zbog nje sam i ja bila rasterećenija i zapravo sam već nakon dva tjedna znala da ću ovdje ostati zauvijek, prepričava Gorana dodajući kako planovi ipak nisu tekli tako jednostavno. Trebala je još završiti studij u sljedećoj godini te dati sve ispite. Stoga su se nevoljko vratile u Zagreb kako bi ona završila svoje obveze.
- To nam je bilo najteže. Malena je svaki dan plakala pitajući kad ćemo se vratiti u Blatušu. Ovdje je još bilo vruće, a ona je sa sebe skidala haljinice i obuću i htjela je trčati po parku gola i bosa kako je navikla ondje. Ljudi su nas gledali, a ja sam suosjećala s njom jer je i meni bilo isto, priznaje ona dodajući kako su živjeli na relaciji Zagreb - Blatuša te su nekoliko dana provodili u gradu, a ostatak tjedna u prirodi. Blatuša je, pojašnjava nam ona, koncept u kojem je nekoliko entuzijasta pokušalo pokrenuti zajednički život različitih ljudi uz što manje troškove.
- Tako je ondje bila ideja da se sagradi zajednička kuhinja i praonica rublja, a da na ostatku zemlje ljudi sagrade malene kućice u kojima će živjeti, te koriste zajedničke prostore. No to nije zaživjelo. Lakše je kad imate neku religijsku skupinu pa ih veže svjetonazor, a ovdje je bilo previše različitih ljudi i bilo je preteško skupiti sve na istom mjestu. Zato su ljudi počeli kupovati parcele i graditi zasebna imanja. Nekoliko prvih godina prijatelj mi je dao na korištenje jednu od svojih kućica. Mog današnjeg supruga Davidea (40), upoznala sam u Portugalu. On dolazi iz Rima, a ja sam ga dovela u Blatušu. Zajedno smo istraživali i otkrivali ovo sve, objašnjava Gorana dodajući kako joj se u Blatuši svidjela i činjenica da raspolaže nepreglednim bogatstvo prirodnih resursa koji su joj dragocjeni u gradnji ili u dizajnu namještaja.
- Tu sam vidjela ogroman potencijal za sve što želim, veliko igralište i prazno slikarsko platno gdje mogu izrealizirati svoju kreativnost. Zanima me puno toga. Tu ima napuštenih rudnika pijeska, gline, drveta, kamenoloma, ima materijala za kreativni izričaj, samo treba pronaći vremena za sve. E to mi je problem. Moje najveće očekivanje od preseljenja iz grada u neko mirnije mjesto je bilo to da ću se riješiti stresa i imati puno vremena. No samo sam navike iz grada prenijela tu, pa se borim sa stresom i manjkom vremena. Otkrila sam da uopće nije stvar u mjestu. Sad odem u Zagreb opustiti se, priča ona kroz smijeh pojašnjavajući kako je sa suprugom prije sedam godina kupila komad zemlje, a zajednički su na njoj sagradili svoj današnji dom. Pripreme su trajale oko dvije godine. Kuća ima 100 četvornih metara i većinom je izgrađena od prirodnih materijala.
- Projekt je moj, a gradili smo je uz pomoć prijatelja i volontera. Glinu smo tu na licu mjesta iskopali. Kuća je okrugla i funkcionira kao klopka za sunce. Imamo pasivno solarno grijanje gdje zimi pa se troši minimalno energije za dogrijavanje po potrebi. Većinu zime nema potrebe za grijanjem. Radila sam je po feng shui principima. Zidovi su od bala slame žbukani glinenom žbukom, a ima i zeleni krov. To znači da na njemu raste trava i samoniklo ljekovito bilje. Svake godine raste nešto drugo. Ove godine je bio krov pun kamilice, nekad ima kantariona ili stolisnika, livadne trave, ono što vjetar sam zasije. Kuća je prizemnica. Izvana je vrlo nenametljiva, neinvazivna, nisko izgleda, kao hobitska kućica, a u dnevnom boravku je strop visok pet metara. Kćer se bavi plesom na svili, pa imamo na stopu obješene trake na kojima vježba, opisuje ponosno Gorana dodajući kako joj je oduvijek bio san sagraditi okruglu kuću, a da sobe u njoj imaju smisla i ne djeluju poput izrezanih komada torte. Kaže da je u tom naumu uspjela.
- Kad sam dolazila, svi su govorili da sam luda, da je to samo moj hir i da ću se za dvije godine vratiti. Pričali su o tome kako ću s djetetom u školu, što će mala kad krene nastava. Iskreno, i ja sam se toga pomalo plašila. Dara danas ima 13 godina. Brinulo me kako ću je voziti jer sam imala auto, no ima pet kilometara makadama i zbilja loše ceste kojom zimi ne prolazi ralica. Brinula me zatvorena sredina i kako će se Dara u nju uklopiti. Imala sam predrasude jer moja Dara je već sa pet godina proputovala svijeta i govorila četiri jezika. No škola me oduševila i ondje dobiva i deset puta više nego u gradskoj školi jer učitelji se puno više trude, uključuju školu u razne projekte i programe, žele toj djeci dati još više. Ona sad ide u sedmi razred i, kao i njezini prijatelji, ne zna za marke koje se nose i ne dijele se po tome tko ima mobitel, a tko ne. Ima djece koja uopće nemaju mobitel. Stariji paze na mlađe i svi se druže. Nemaju učenika koji puši. Kad sam ja išla u školu, djeca starija samo godinu dana bila su nedodirljiva, pojašnjava ona i kaže da po malenu dolazi i školski autobus. Kad dođe vrijeme za srednju školu, Dara će imati puno izbora, a Gorana smatra da će biti dovoljno zrela da sama odluči što će i kako će.
- Ako se odluči za školu u Zagrebu, imam puno rodbine i ima gdje biti. Ako će ići u Karlovac ili Sisak, putovat će autobusom kao i druga djeca. No ne strahujem, jer sigurna sam da sam joj pružila predivno i nezaboravno djetinjstvo koje je proživjela slobodno i nesputano kako to i treba biti, kazala je. Imanje od šest hektara sa suprugom je planirala pretvoriti u obiteljski voćnjak i povrtnjak. No to joj ipak nije pošlo za rukom.
- Ne volim raditi u vrtu i ne volim poljoprivredu, ne volim taj osjećaj saginjanja, prljavih blatnjavih ruku osim kad radim sa glinom zidove, ne privlači me poljoprivreda. Uvijek sam govorila da ću raditi svoj posao i nekome platiti da mi radi vrt. Još nisam nikog našla da mi radi vrt. Poanta je da sam nekako to sve puno idiličnije shvaćala. Mi gradska djeca ne znamo što znači održavati imanje i raditi na zemlji jer gledamo idilično. Mislili smo da je naše imanje prekrasno, raj na zemlji, ali toga nema ako se ne dižeš ujutro i ne ukroćuješ tu zemlju do navečer. U suprotnom imanje pojede nas, umjesto da ga iskoristimo. Tu je bujna priroda i entuzijastično smo prve godine posadili vrt, no nismo uspjeli čupati korov koliko je brzo napredovao. Sljedeće godine više nismo ni pokušavali. Kupujemo hranu u supermarketima. To mi je bilo jako krivo, pa sam sad ove godine posadila uzdignute gredice, puno više povrća može rasti na manjem prostoru, pa ćemo vidjeti kakav je uspjeh, istaknula je ona. Problem je i manjak vremena. Naime, Gorana je arhitektica u arhitektonskoj tvrtki i radi od kuće.
- Ponekad, kada stisnu rokovi i projekte treba hitno dovršiti, danima ne izađem iz kuće. Tada sam od jutra do mraka za računalom u svom radnom zanosu jer zaista volim ono što radim. Bavim se projektiranjem, dizajnom interijera i feng shui analizama, a velika mi je želja još više se usmjeriti na prirodnu gradnju jer u tome imam iskustva i interesa. Mnogi su mi rekli da mi se dive na hrabrosti jer se ne bi usudili napraviti nešto ovakvo. Ja im odgovaram da je iz moje perspektive hrabrost podignuti kredit za stan jer se ja to ne bih usudila. Sve je stvar perspektive. Moja mama koja je govorila da ću se brzo zasititi Blatuše i otići iz nje, sad me posjećuje sa svojim prijateljicama i hvali me kako sam uspjela ostvariti svoje snove, istaknula je ponosno Gorana. Priznaje ipak da stvari nisu uvijek tekle glatko i da se susretala s teškoćama, no nikad nije požalila zbog svoje odluke.
- Bila sam se uplašila u trenutku kad nisam imala posla i bilo je par trenutaka kad sam bila potpuno bez novca, no uvijek se neka mogućnost odmah otvorila, pa taj strah nije dugo trajao. Ovdje imam sve i ništa mi ne nedostaje. Imamo struju i vodu, živimo kako želimo. Tek kad sam se odselila iz grada počela sam primjećivati sve njegove nedostatke. Smiju nam se ljudi na ulici kad suprug i ja idemo po gradu, pa stavimo majicu preko usta jer ne podnosimo smog, stisnu nam se pluća, guši nas. Svaki put si obećam da neću gledati u jumbo plakate, ali ne uspijem. Pa onda kad se vratim doma u ovaj mir i tišinu i stisnem oči, ti svjetlosni podražaji rade svoje i titra mi pred očima pa ne vidim ništa osim tih plakata. Puno sam osjetljivija i ljudi teško razumiju da je za mene podražaj kad list treperi na vjetru ili kad čujem pjev ptica. Ovdje nikad nije dosadno. Dovoljno je sjesti pred kuću, i toliko se toga ima za vidjeti, opisala je ona pojašnjavajući kako se više ne vidi kao stanovnicu grada u koji se jednostavno nema namjeru vratiti.
POGLEDAJTE VIDEO SERIJAL 'ZENZACIJA' S IVANOM ŠARIĆEM: