Rođen sam na broju 12, a djetinjstvo i cijeli život proveo sam na broju 19, priča nam Antun Milovac, dok sjedimo u prekrasnom atriju MGZ-a na broju 20, u Opatičkoj ulici, u kojoj je Antun od rođenja. Milovac je prije korone bio prvi koji je svoje privatno dvorište otvorio građanima tijekom ljetnih Dvorišta, a sad ih rado posjećuje svake godine.
Antun, koji cijeli život nosi nadimak Tonac, na Gornjem je gradu 'starosjedioc', a odrastanje je tamo, kaže, bilo posebno lijepo.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Gornji grad je tijekom mog djetinjstva i odrastanja bio potpuno drugačije mjesto nego što je danas. Kuće i stanovi se nisu nikad zaključavali. Ako nije bilo nikoga doma, jer bi mama na primjer otišla na Dolac, susjeda bi bez problema uzela jedno jaje ili malo brašna koje joj je trebalo, i sutra bi vratila. Bili smo kao velika gornjogradska familija - prisjetio se Tonac, pa nam ispričao kako su se kao djeca igrali u poznatim ulicama.
- Bilo je jako puno djece na Gornjem gradu, a živjeli smo bez ovakvih inštrumenata - govori nam kroz smijeh, pokazujući na pametni telefon, pa nastavlja:
- Igrali smo nogomet s krpenom loptom, a golovi su nam bili najveća vrata od kojih nas stariji nisu tjerali. Kad smo dobili kožnu loptu, bili smo presretni. Igrali smo nogomet na Vranicanijevoj, na Tuškancu, na Štefanovoj livadi, a na Katarininom trgu nam je bilo najdraže igrati, jer je bilo betonirano, no policija nas je tjerala. Policajcima tad nismo mogli pobjeći, jer je policijska stanica bila ispred Petrice Kerempuha na Dolcu, a i oni svi su nas poznavali. Vikali bi za nama, a kad bi nas doveli u stanicu, ja bi im rekao da nek me i tuku, samo da ne kažu ništa tati - prepričao nam je dječje nestašluke Antun, koji je nekad jako volio ići gledati utakmice.
Kad bi išli gledati utakmice, priča nam Tonac, inače Hajdukovac, da su svi s gornjeg grada sjedili zajedno na stadionu, da nije bilo podjele po klubovima kao danas. Nije bilo nereda, a roditelji su mogli bez problema male bebe donositi sa sobom na utakmicu, bez straha.
- Imali smo sa sobom jednom vreću šljiva na utakmici. Bile su za jesti, ali i za gađati suca. Nikakvih problema nije bilo između Hajdukovaca i Dinamovaca - prisjetio se, pa dodao da danas ne bi išao na utakmicu.
- Na Gornjem gradu imali smo tri dućana, mljekaru, pekaru i dva restorana. Bilo je i kafića, a od tad su ostali samo Stari krovovi. Prva televizija koju smo vidjeli stigla je u apoteku u Radićevoj, koja je tamo i danas. Nakon apoteke, i mjesna zajednica je kupila televiziju, pa smo je svi dolazili gledati, iako je program trajao samo četiri sata. Većinom su to u početku bili dnevnici. Moj stari je iz inata onda kupio televizor nama, pa bi susjedi doma pripremili kolače i dolazili gledati.
Kako kaže, mlađe televizija tad nije toliko zanimala, pa su radije išli van na druženje.
- U srednjoj školi smo svirali gitare, a u blizini moje kuće bio je ženski dom. Obožavatelj sam još i tad bio meksikanske i španjolske glazbe, a ploče smo nabavljali iz Njemačke, pa smo ih presnimavali - ispričao nam je Tonac pa dodao da bi cure došle čim bi čule gitare.
- Nakon srednje škole, kad smo malo odrasli neki su se brzo i oženili, pa smo se najčešće nalazili vikendom u Taverni. Neki dečki su imali oštrokondže za žene, pa bi govorili da idu na Dolac, a ne s piće. Napisali bi popis stvari koje treba kupiti, a jedan ili dvojica od nas bi onda išli na Dolac po to sve. Svaki put bi tako bil netko dežuran.
Tad su bile jako moderne trapez traperice, a sa strane su imale faldu koja se otvarala, kao da su meksičke. Antun i njegovi prijatelji rado su ih nosili.
- Ja sam svoju ženu našao tu u ženskom domu. Kad sam se vratio iz vojske, dečki su mi rekli da ima jedna ženskica koju nitko ne može osvojiti, pa sam rekao da bum ja. Trajalo je šest mjeseci, a danas smo već 51 godinu skupa.
U Antunovoj kući na broju 19 krije se i prava povijesna ljubavna priča, jer je u današnjoj sobi Milovčeve unuke skladao veliki Vatroslav Lisinski. Naime, Vatroslavova ljubav bila je Hedviga Ban, čiji je otac Franjo Lisinskom iznajmio sobu. U toj kući, kaže nam Antun, vjerojatno je nastala i ‘Ljubav i zloba’, a na broju 19 rodio se još jedan skladatelj, Rudolf Matz.
- Lisinski je jako volio Hedvigu, no nije ju zaprosio jer je htio prvo nešto postići u životu.
Tončevo dvorište ove godine nije dio Dvorišta, no možda će iduće godine posjetitelji imati sreće pa zaviriti u gornjogradsku ljepoticu.