Neki misle da su ga napravili bogovi, drugi da ga je podignula gusta kambodžanska džungla, no svi se slažu da golemi kameni grad Angkor stoljećima štite moćni duhovi i da će kletva pasti na svakog tko uznemiri njihov diljem. No ništa loše nije se dogodilo kralju Kambodže Norodomu Sihamoniju i francuskome ministru vanjskih poslova Françoisu Fillonu, koji su ovog mjeseca u Angkoru obilježili završetak rekonstrukcije hrama Baphuona, u samom srcu Angkora.
Restauracija je počela '60-ih godina prošlog stoljeća, no prekinuta je zbog građanskog rata u Kambodži. Arhitekti i povjesničari sastavili su najveći puzzle na svijetu tako što su spojili 300.000 kamenih blokova, od kojih nijedan nije iste veličine. Duboko u džungli Kambodže Angkor je stoljećima bio tek opskurna priča pustolova o izgubljenom gradu koji je golicao znatiželju i maštu zapadnjaka. Francuski biolog i istraživač Henri Mouhot 1860. lutao je džunglom u potrazi za novim biljnim i životinjskim vrstama te gotovo slučajno naišao na prijestolnicu Kmerskog Carstva.
Zadivljen, precizno je skicirao ilustracije i crteže, a kultura Kmera biva otkrivena u punom sjaju.
Budine glave
Angkor je napravljen od više kamena nego što imaju sve egipatske piramide, a grad se proteže na prostoru većem od današnjeg Pariza, na 640 četvornih kilometara. Šetnja u unutrašnjost grada prema Angkor Watu, najvećoj vjerskoj građevini na svijetu, mistično je hodočašće prema svetom tlu čije se visoke kule stapaju s divljim okolišem. Sustav navodnjavanja moderniji je nego u današnjoj Kambodži, a voda je Angkoru donosila tri žetve. Ulazi u Angkor zapravo su golemi kameni stupovi s pet Budinih glava. Četiri su okrenute prema stranama svijeta, a na petoj, ukrašenoj zlatom, crte mudrosti i dobrote isklesane u kamenu - promatraju.
Ljubavni život stanovnika
U najvišem Zlatnom tornju kraljevske palače vladar Indravarman III kreće na počinak. Tamo ga svake noći željno iščekuje rajska nimfa, apsara, gospodarica kraljevstva, uvijek u tijelu druge putene žene. Oni iz noći u noć pohotno vode ljubav. Ako se nimfa ne pojavi, kralj će umrijeti; ako vladar zatomi zov požude, kraljevstvo će zadesiti katastrofa. Ovakve i slične legende čuo je i zapisao kineski izaslanik Zhou Daguan, koji je 1297. proveo u samom srcu Kmerskog Carstva. Njegovi zapisi otkriveni su 1902. i prvi su pisani trag na 40-ak stranica o Angkoru te egzotičnom životu njegovih stanovnika. Zhou je došao iz Kine, kojom je tada vladala ratoborna mongolska dinastija, u kulturu budizma koja je njegovala suosjećanje, uživanje i ponovno rođenje. Grad s milijun stanovnika imao je kalendar išaran festivalima, svečanostima i praznicima, pun bogatih ljudi od kojih su tek malobrojni uopće nosili odjeću.
Diplomat je očekivao barbare od kojih je trebao uzeti danak, a dočekali su ga sretni ljudi koji se nisu suzdržavali od bilo kakvih zemaljskih uživanja. Svaki drugi ili treći dan žene, pa i one iz kraljevske obitelji, imale su običaj gole se kupati u obližnjoj rijeci. Muškarci koji bi ondje prolazili ulazili bi u vodu i iskoristili situaciju, a "voda je postajala vruća poput vatre".
Ozbiljna fasada izaslanika počela se topiti, a ideja o prebjegu u ovaj raj duboko u džungli motala mu se po glavi. Muškarci su bili jednostavni i izravni, opisuje Zhou, a žene prekrasne i vrlo pohotne. Same, bez muža, mogle bi biti samo noć ili dvije, a tada bi se počele žaliti: "Zar sam ja duh koji ne treba nikog u krevetu?". Svaki od 22 vladara Angkora imao je više od tisuću konkubina, a u Grobnici kraljeva čak je i pepeo bio okružen reljefima 1700 božanskih nimfa koje bi nastavile s plesom i u drugom životu. Žene su bile obožavane poput božanstva, a u društvu Kmera imale su najviše status - bile su savjetnice kralju te su se bavile astronomijom, trgovinom i kulturom.