Gotovo da i nema zahvata koji se u suvremenoj medicini može izvesti bez anestezije ili analgezije, a sve je više i onih kojima anesteziolog treba u borbi protiv kronične boli. Zato smo razgovarali sa pročelnikom Klinike za anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivnu medicinu i terapiju boli u KBC Zagreb, prof. dr. sc. Slobodanom Mihaljevićem (64), dr. med., specijalistom iz anesteziologije, reanimatologije i intenzivnog liječenja. Tijekom plodne karijere ostvario je zavidna postignuća u medicini te je među pionirima nekoliko revolucionarnih zahvata, a kaže kako mu se bliži mirovina te još nije odlučio kako će je provesti.
POGLEDAJTE VIDEO: Prof. dr.sc. Slobodan Mihaljević o budućnosti anesteziologije
Planirate li raditi?
Imam nekoliko ponuda i mogao bih nastaviti s poslom, ali moji kolege i ja dobro znamo što je smrt i koliko je život neprocjenjiv i kratak, pa bih se možda radije opredijelio za druženje s prijateljima, šetnju i igru s unucima. Još nisam odlučio.
Kao reanimatolog zapravo se borite protiv smrti vraćajući one koji su već otišli. Koliko često doživite neuspjeh?
Morate znati da je u bolničkim uvjetima uspjeh reanimacije svega 11 do 14 posto, a u izvanbolničkim daleko manji. Stoga je vrlo važno poznavanje tehnika reanimacije i hitna reakcija. U roku od tri do pet minuta mozak ostaje bez kisika i odumire, što znači da ukoliko reanimacija ne započne u tom periodu, čovjek je zapravo izgubljen.
A što s onima koji izričito ne žele oživljavanje?
Poznajem nekoliko mojih kolegica i kolega koji uz sebe nose karticu na kojoj piše: Ne oživljavati. U takvim je situacijama procjena pojedinca ključna. S jedne strane je zakon koji kaže da moraš pomoći čovjeku, a s druge je strane njegova volja. U tom slučaju vodimo se za onim da ukoliko se čovjeka može spasiti, pristupamo oživljavanju, odnosno ukoliko su prisutni sigurni znakovi smrti ne oživljavamo.
Je li se kad netko bunio što ste ga vratili iz mrtvih?
Ne, zapravo se ljudi nakon tog iskustva vraćaju kako bi nam zahvalili što smo ih spasili.
Mnogi ističu da nam nedostaje stručnjaka. Imamo li dovoljno anesteziologa?
Ne znam kako je to u ostalim ustanovama, no mi u našoj Klinici imamo 500 djelatnika. Od toga je 98 specijalista anesteziologije. Unazad nekoliko godina primili smo 20 specijalizanata u jednom navratu, a onda još 27 njih u više navrata. Imamo mlade ljude i prosjek godina je 40, s tim da većina njih polaže Europski ispit iz anesteziologije. Vjerujem da smo time osigurali sjajnu budućnost i nema straha da nas neće tko imati pripremiti za operaciju i anestezirati.
Kad govorimo o pripremi, svaki pacijent je prije zahvata mora proći. Što to uključuje?
Ovisi o stanju pacijenta. Najčešće je to razgovor o njegovom zdravlju kako bismo procijenili kakve lijekove možemo primijeniti. Ako ima nekih stanja koja se mogu riješiti i ublažiti prije anestezije, onda radimo na tome. Ipak, upravo je iz tih razloga lakše raditi sa bolesnim nego sa zdravim čovjekom. Kod nekoga tko je bolestan možemo predvidjeti i prevenirati probleme, dok kod zdravih ljudi nikada ne znate što može poći po zlu.
Obično im postavljate i pitanja o pušenju, drogama i ovisnostima. Budu li ljudi iskreni?
Ponekad, ali često ublažavaju situaciju nesvjesni da se time dovode u veliku opasnost, ili nam pak zaborave reći neki važan detalj. Primjerice, zaborave da su alergični na neki lijek i mi to otkrijemo tek kada im taj lijek moramo dati. To mogu biti životno ugrožavajuće situacije.
Što je najteže što ste proživjeli kao liječnik?
Smrt majke i njezino dvoje djece. Bio sam mladi liječnik u Osijeku kad nam je na odjel stigla žena koja je ubrala otrovne gljive i pripremila ručak za sebe i djecu. U to vrijeme nije još bio razvijen naš transplantacijski program, a toksini su im uništavali jetru. Osjećao sam se strašno bespomoćno jer smo svi mogli samo gledati kako se životi majke i njezine gase pred našim očima.
Kako se nosite sa takvim situacijama, sa smrti?
U bolnici sve držim u jednoj ladici mozga, a onda kad dođem doma zatvorim tu ladicu i otvorim druge.
U osječkoj bolnici ste radili i tijekom Domovinskog rata, zar ne?
Da, kao branitelj. Vidio sam svašta i puno je tu ratnih rana, ali i puno lijepih trenutaka. To je prva bolnica u kojoj sam radio po dolasku u Hrvatsku i ondje sam proveo 12 godina. Supruga Ljiljana mi je povremeno bila nadslužba. Zanimljivo je raditi kad oba partnera imaju istu specijalizaciju u medicini. Možete diskutirati o pacijentima i njihovim stanjima te izraziti svoje mišljenje. Također, kako je svatko u svojoj sali tijekom operacije, nemate baš puno dodirnih točaka tijekom dana na poslu. U razgovorima o pojedinim slučajevima nam se sad pridružuje i sin Marko.
On je isto liječnik?
Da, kardiolog je i radi u Njemačkoj. Rekao nam je da ide van jer se želi probiti samostalno, a ne na leđima roditelja. Supruga je u mirovini, a i ja ću uskoro, ali on je izabrao svoj put. Srećko, moj drugi sin, završio je studij financijske i osiguravateljne matematike te radi tjedan dana u Danskoj, a dva tjedna u Zagrebu. Marko ima dvoje djece, tako sam i djed, a Srećkovo dijete je upravo na putu i s nestrpljenjem očekujemo još jedno unuče.
Kada ste i zašto došli u Hrvatsku?
Rodio sam se u Ljubuškom, a studij medicine završio sam u Sarajevu. Studirao sam u vrijeme dok je ondje još vladala koliko - toliko normalna atmosfera, iako se dobro znali tko je tko i koje je nacionalnosti. Uglavnom smo se međusobno tako i družili. No kad je počeo rat, stvari su se za Hrvate ondje promijenile. Bilo je zanimljivo kako sam došao tu. Trebao mi je posao, supruga je već bila trudna i ja sam se javio na natječaj koji sam prvi vidio, u osječkoj bolnici. Došao sam na razgovor očekujući kako će pregovori potrajati tjednima, a onda sam odmah nakon razgovora dobio rješenje o zaposlenju.
Sjećate li se prvog dana?
Da, jer je bio prilično stresan. Došao sam na posao očekujući da ćemo se upoznati i polako početi raditi, a ispalo je suprotno. Čim sam ušao u bolnicu, nastao je kaos jer su dovozili ženu koja se bacila s balkona. Dok ju je tehničar oživljavao, ja sam je počeo intubirati. Pitao me tko sam, predstavio sam se, rukovali se i nastavili posao. Liječnica u nadslužbi je provirila, pitala me jesam li ja novi kojeg očekuju i kad sam potvrdio, pitala je jesam li uspješno intubirao pacijenticu i to je bilo to. Nakon osječke bolnice kratko sam radio u vinkovačkoj bolnici, a nakon rata sam pomagao i u preuzimanju bolnice u Vukovaru. Potom sam dobio posao u Zagrebu te sam se s obitelji preselio ovdje.
Rekli ste da ste iz Ljubuškog. Kako je bilo odrastati ondje?
Teško jer mi je tata poginuo u prometnoj nesreći kad sam imao 13 godina. Mama je bila domaćica, a od obiteljske mirovine koju je dobila nakon tatine smrti valjalo je odškolovati mene i sestru. Zanimljivo, sestra je također u medicini i stomatologinja je, a od mog gimnazijskog razreda u Ljubuškom sedmero nas je liječnika, a petorica živimo i radimo u Hrvatskoj. Kako bih mogao studirati, zdanje dvije godine studija proveo sam uz razne studentske poslove, pa sam tako bio šanker, punio sam gume i prao vjetrobranska stakla i bavio se sitnim poslovima kako bih upotpunio budžet.
Zbog tate ste odabrali medicinu?
Ne, zapravo zbog mame. Naime, ja sam cijelog života strastveni rukometaš i želio sam se baviti rukometom i čak sam planirao upisati studij kineziologije. No mama je tad rekla da se bliži rat, i ako bukne bolje će mi koristiti medicina. Poslušao sam je i nisam požalio. Inače, nema drugih liječnika u mojoj obitelji.
Kao liječnik karijeru ste posvetili borbi protiv boli i kroz Ambulantu za terapiju boli. O čemu je riječ?
Riječ je o centru protiv boli u kojem imamo 60 - 80 bolesnika na dan koji se svakodnevno bore protiv kroničnih bolova. Ondje primjenjujemo invazivne tehnike, ali i alternativne poput akupunkture i sličnih. Bol se ne suzbija samo tabletom, nego i aktivnim sudjelovanjem pacijenta. Vrlo smo uspješni u rezultatima koje postižemo, no bojim se kako će naš rad u toj ambulanti u budućnosti biti daleko opterećujući s puno više pacijenata.
Zašto?
Dijelom jer je populacija sve starija, a dijagnoze s kojima dolaze uključuju artritis, reumatske bolove, neuralgije i slične tegobe.
Vratimo se još malo na anesteziju. Nakon zahvata i po prestanku djelovanja anestezije u određenom kraćem razdoblju pacijenti navodno rado govore o svojim tajnama. Je li to točno?
Donekle. Ovisi o vrsti lijeka koji se koristi u anesteziji. Recimo, ako koristimo propofol, on je vrlo ugodan i pobuđuje razne, pa i erotske snove. Nekad je ljudima žao što im probudimo. Ipak, većinom koristimo lijekove zbog kojih se ne sjećaju ni anestezije ni, ne daj Bože, operacije ako se probude usred zahvata. Nakon buđenja je bilo raznih izjava, ali mi smo kao svećenici i tajne koje čujemo odlaze sa nama u grob. Ni ne obraćamo pažnju na to što ljudi pričaju.
Je li se Vama netko probudio tijekom zahvata?
Nikad.
Također, Vi ste bili među liječnicima koji su izvodili pionirske operacije u Hrvatskoj, poput razdvajanja sijamskih blizanki ili transplantacije pluća. Jeste li ponosni?
Vrlo, iako kad sudjelujete u takvim zahvatima ne razmišljate o tome hoće li završiti u udžbeniku nego se fokusirate na pacijenta i uspjeh zahvata. S druge strane, mi anesteziolozi smo samo dio tima. Postoji ona pošalica da su anesteziolozi ljudi koji su željeli biti kirurzi, ali nisu uspjeli. Dakako, to nije istina. Anesteziologija je među četiri najtraženije specijalizacije, a znanje koje imamo omogućuje nam posao bilo gdje u svijetu bez potrebe dodatnog usavršavanja.
Jeste li Vi kad razmišljali o odlasku van?
Jesam, prije 10 godina dobio sam ponudu za rad u Njemačkoj. Mislio sam kako bih prihvaćanjem takve ponude možda mogao biti bliže sinu koji ondje radi, no na kraju sam se predomislio.
Zašto?
Zato što neke stvari čovjek ne može kupiti novcem. Dolazeći u tu bolnicu na razgovor, primijetio sam kako je gradić u kojem je smještena izrazito pitom i slikovit, ali sablasno prazan. Nema ljudi na ulicama. Ni u podne, ni u večernjim satima. A ja sam čovjek koji voli ljude i druženja i prijatelje. Činilo mi se da to ondje ne bih mogao imati, pa sam odlučio da takav život nije za mene.