Više od 15 godina Ana Tajder (39) živjela je u petoj brzini. U Austriji je gradila karijeru marketinške menadžerice. Onda je slučajno otkrila pisanje. Zapravo, kaže, pisanje je našlo nju. Prekrižila je 12-satno radno vrijeme u dominantno muškom svijetu i odlučila istraživati kreativnost na papiru. Tad je živjela u Beču. Otkačenim susjedima s kojima je postala najbolja prijateljica odlučila je darovati originalni božićni dar- zapisala je i uvezala zajedničke dogodovštine. I shvatila da ne može pobjeći od spisateljske pustolovine. Uslijedio je prvijenac “Od Barbie do vibratora”, u kojem je progovorila o ženskoj emancipaciji i dvoličnosti suvremenog društva, što je osjetila i na svojoj koži. 

- Bila sam nervozna kad je izašla knjiga. Ali pomogli su mi ljudi koji su u nju duboko vjerovali. Bilo je i pozitivnih i negativnih kritika, no najviše mi je značilo što mi se javilo mnogo čitatelja, pogotovo iz Hrvatske, koji su knjigom bili duboko potreseni - kaže Ana, kojoj su roditelji, akademska slikarica i glumica Jagoda Kaloper te arhitekt Radovan Tajder, neizmjerna potpora. Iako nije krenula njihovim stopama, a tata ju je već vidio na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, uvijek su poštovali njezine odluke. 

- Krenula sam u marketing baš da ne odem u njihovu smjeru. Željela sam otkriti novi svijet, raditi nešto što je samo moje. To mi je i uspjelo i roditelji su na mene jako ponosni - govori. A bila je i ona ponosna na njih. I to, kaže, jer su bili veliki kreativci s konkretnim zanimanjima.

- Dok bi drugi klinci govorili: ‘Tata radi u uredu’, ja sam znala da je mama glumica, a tata arhitekt. Bilo je inspirirajuće gledati ih kako stvaraju. Beskrajno mi pomaže da na njima vidim da za sve ima vremena; mama sad ostvaruje neke od najboljih radova, a tata još projektira i upravo je u Zagrebu postavio retrospektivnu izložbu - dodaje. Bajno i neopterećeno djetinjstvo, u kojem su joj za sreću bili dovoljni jedan crtić i jedna barbika, prekinula je bolna skolioza. Šest je godina provela u korzetu od struka do vrata gotovo cijeli dan.

- U karakteru mi je da se hrabro i stoički nosim s poteškoćama. Nikad se nisam samosažalijevala. Tijekom svih tih godina borila sam se vjerujući da ću jednog dana biti nagrađena, a tako je i bilo. Korzet mi je sezao do vrata i ne samo da je bio strašno bolan nego me javno stigmatizirao. Bila sam drukčija, bolesna. Naravno, nisam mogla sudjelovati u svim aktivnostima, a i dečki me baš nisu šljivili. Bol, osobito nakon operacije, bio je tako strašan da godinama nisam o njemu mogla niti misliti, a kamoli govoriti. Tek prije nekoliko godina sam si priznala da sam prošla kroz pakao. U drugoj knjizi, ‘Titoland’, prvi put sam se suočila s tim. Gotovo sam tijekom cijelog pisanja plakala. Sad jako dobro znam cijeniti zdravlje i znam da mogu svašta prebroditi - sjeća se. Početkom rata, kad joj je bilo 17, Zagreb je zamijenila Bečom te ostala u njemu 20 godina.

- Mama i ja smo otišle tati na svega nekoliko dana, dok se situacija ne smiri. Ali kako sam već izgubila godinu, roditelji su me poslali u Beč u internacionalnu školu - kaže. Iako su joj nedostajali prijatelji i ansambl modernog plesa, s kojim je nastupala u Teatru &TD, grad kulture joj je sve nadoknadio. Jedino se, priznaje, nije navikla na zatvorenost ljudi. 

- S tatom sam živjela do kraja studija. No da bih si platila postdiplomski, radila sam u Hrvatskoj misiji pri UN-u. Tek kad sam počela raditi u najvećemu mobilnom operateru u regiji, počela sam živjeti sama i nadoknadila sve što nisam stizala zbog faksa - priča. Od tate je pokupila njemačko štreberstvo te potrebu da sve organizira, puno radi i sve ima pod kontrolom. A od mame dalmatinsku opuštenost, bezbrižnost i uživanje u životu. 

- Zbog toga me stalno peče grižnja savjesti; kada puno radim, mislim da bih trebala i uživati, a kad sam opuštena i uživam, mislim da bih trebala raditi. Nisam još uspjela pronaći balans - govori kroz smijeh. Ali je zato inspiracija Ani dolazila nenajavljena, a ona ju je uspješno kreirala u riječi. “Titoland” je pobrao odlične kritike kako u Austriji i Njemačkoj tako i kod nas. Bio je nominiran za nekoliko nagrada, a sve je počelo od eseja o njezinu djetinjstvu u Titovoj Jugoslaviji.

- Jako mi je smetalo da Austrijanci, koji su nam susjedi, nikad nisu shvatili da nismo bili dio Istočnog bloka. A nije im bila jasna ni etnička raznolikost u zemlji, time ni rat. Drugi veliki razlog bila je financijska kriza. Diskutiralo se o propasti kapitalizma i tražila se alternativa kapitalizmu i komunizmu. Htjela sam podsjetiti da smo mi u Jugoslaviji tako nešto i živjeli. Esej je dobio nevjerojatan odjek, pa me austrijski izdavač zamolio da ga pretvorim u ‘malu knjigu’. Za koncept sam od Ministarstva kulture dobila najprestižniju stipendiju za literaturu u Austriji - kaže. Ipak, uspjeh knjige sigurno ne bi bio toliki bez osobne priče.

- Tata me nazvao u suzama i rekao da ju je pročitao u dahu i da je ide čitati ispočetka, a mama se rasplakala jer smo shvatile da smo prošle pakao. Bila nam je to velika katarza - ističe Ana, čija ljubavna priča, zbog koje se preselila u Los Angeles, nalikuje na filmski scenarij. Prije devet godina u bečkoj knjižari naišla je na prvi roman Nica Kelmana. U traženju inspiracije za web stranicu našla se na Nicovoj pa mu se odlučila javiti. Dopisivanje se nastavilo, a u ljeto 2010. našli su se u New Yorku na kavi. U međuvremenu se Nic preselio u L.A., pa je idući susret bio tamo. 

- Već prvi dan bilo mi je jasno da je to to. Nic je nevjerojatna mješavina intelekta, senzibilnosti, muškosti, kreativnosti i racionalnosti. Trenutačno Nic piše scenarije za velike holivudske studije. Odlično je da smo oboje pisci, ali da radimo drukčije stvari. Velika smo si potpora u svemu - govori. I dok će svi uzdahnuti na prvi spomen života u L.A.-u, Ana ga baš i ne smatra “obećanom zemljom”.

- Život je tu iznenađujuće dosadan. To je veliko američko predgrađe sa skupim restoranima i buticima. Ljudi su izolirani. Nema druženja na javnim prostorima, svi su u kućama i šoping centrima. I ti ludi partyji samo su legenda: filmska branša je krvava, radi se strašno puno. Svi energiju investiraju samo u uspjeh; oni koji ga žele ostvariti i oni koji ga žele održati. Nema ni vremena ni snage za partijanje. Tako da je život miran - priča. 

U ladici čuva dvije dovršene knjige, a u planu ima još jednu koja, kaže, iziskuje veliko istraživanje.

- Uvijek imam grižnju savjesti da nisam produktivnija. Ne znam koliko je to realno. Možda je to samo taj njemački dio moje krvi - zaključuje.

Uvijek se sjeti najboljeg roditeljskog savjeta

S mamom imam odnos kao s najboljom prijateljicom. A i s tatom imam divan prijateljski odnos. Velika mi je potpora. Volim ga pitati za mišljenje, razgovarati s njim i analizirati. Iako je njih dvoje potpuno različito, dali su mi isti najbolji savjet. Tatina verzija je da treba znati kad pustiti uzde, a mamina je da prestanem konstruirati život jer jako naginjem perfekcionizmu i kontroli. Mislim da sam za sve odgovorna i da sve moram sama stvoriti, kaže spisateljica.

Nezaboravni medeni mjesec na Zlarinu 

Prije mog preseljenja u Los Angeles Nic je došao u Beč upoznati moje roditelje. A bilo mi je i jako važno da prije vjenčanja dođe u Zagreb i na Zlarin, da vidi gdje su mi korijeni. Proveli smo tri bajna tjedna na Zlarinu, to nam je bio medeni mjesec. Ispala je super ideja otići na medeni mjesec prije ceremonije jer smo na vjenčanje stigli opušteni i odmoreni. Zagreb mi je divan radi mediteranskog štiha, Beč je grad kulture i nema mu premca, L.A. je veliko plastično igralište, a meni je najdraži Zlarin.

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake srijede besplatno ekskluzivno uz 24sata