Dragec, ili kako ga u selu zovu Zmijar, živi kraj Sutinskih Toplica, obradjuje svoja čedna polja, hrani koju kravicu i nekoliko svinja, toči litricu vina umornom putniku ili kakovom izletniku iz Zagreba, koji sjedne u hlad pred njegovom krčmom, kad se je nagazio prašnih cesta romantičnog Zagorja. Dragec ima i senzaciju, koja mu privlači goste, a to je njegov prijateljski odnos prema zmijama. Još kao malen dječarac opazio je da može dozvati zmiju te da ga zmija ne će ujesti.

Pošli smo s njim u okolicu, do kamenoloma, da nam pokaže što umije. A što je pokazao začudilo nas je veoma. Kao iz narodnih priča, pojavio se pred nama nerazjašnjiv, neprotumačen dogadjaj. Dragec zove zmije! Mi napeto gledamo, slušamo i radi prirodjenog nepovjerenja kontroliramo.

Tanki zvižduk i smjesta, neko desetak metara daleko, zašušta nešto u travi. "Evo je!", viknu Dragec. Na prvi zov žuri se zmija ravno k Dragecu, premda nas je desetak stajalo oko njega. Ridjovka. Duga malo ne metar, krasan primjerak! Dragec se sagne, zmija mu odmah plazi na ruku. Podigne je i pokazuje nam je sasvim potanko. Radi s njom što ga je volja. Kad je pusti, ona se polako vraća u šumu. Neki su izražavali sumnju, nije li to možda "dresirana" zmija. Ali Dragec kaže da nije, poručuje da se po njega uvijek može ići i ako kakva zmija doplazi u dvorišta na Gornjem gradu, pa će on spašavati Zagrepčane od kače!