Treći smo dan na putovanju vlakom do Irana. Zapravo, ovo i nije posve točno s obzirom na to da smo na nekim relacijama koristili i autobus jer se cijena putovanja busom pokazala nižom i efikasnijom nego cijena putovanja vlakom. S obzirom na to kako je meni jedan od ciljeva ove serije članaka bio pokazati vam kako se komforno može otputovati u daleke zemlje s minimalnim budžetom, ozbiljno sam se žrtvovao i putovao busom unatoč tome što prezirem isti zbog osjetljivog želuca. Nadam se da će vas činjenica da smo na put do Irana potrošili nešto više od 1000 kuna zaintrigirati i da ćete nam se u budućnosti obratiti s pitanjima.

Od pokušaja pranja u vlaku do mobitela u čučavcu

Zapravo, sad dok ovo pišem razmišljam kako bi volio da smo i nakon Ankare, gdje smo se ukrcali na međunarodni vlak do Teherana, nastavili dalje busom jer tada ne bi bilo mog komičnog pokušaja pranja u vlaku koji je rezultirao padanjem mobitela u čučavac. Svi moji kontakti, sve moje bilješke i sve slike na kraju karijere završili su u malenom otvoru promjera oko 15­ centimetara. Svemir mi je i ovoga puta dao drugu šansu tako da sam, kao svjetlo na kraju tunela, ugledao mobitel u otvoru i čak ga pokušao dohvatiti rukom međutim gurajući ruku u čučavac još sam ga dodatno prstima potjerao.

Gol do pasa, izjurio sam iz WC­-a i prišao kondukteru kako bih mu objasnio situaciju te ga upitao kada sljedeći put stajemo. Kondukter je na moje ugodno iznenađenje izvadio walkie-talkie i naredio vozaču vlaka da stanemo. Nadao sam se da je mobitel još uvijek negdje u cijevi, međutim spustivši se ispod vlaka i provjeravajući cijev nisam ga našao.

- Žao mi je! A sad se obuci! - ­ rekao mi je kondukter pomalo nervozno, a ja sam pokupio stvari iz WC-­a i otišao u svoj odjeljak. Već drugi dan svi u međunarodnom vlaku znali su za moju nezgodu jer su dan ranije svi naginjali glavu kroz prozor i čudili se zašto smo stali usred ničega, a ne moram vam reći kako su se kasnije svi šalili na moj račun. Pravilo koje sam naučio na teži način - ne nosite stvari sa sobom u WC, pogotovo u vlaku, a kada mislite da ih nemate - provjerite džepove još jednom.

Priroda osvaja na prvi pogled

Ako vam cijena putovanja vlakom odnosno busom do Irana nije privlačna, priroda kroz koju ćete prolaziti definitivno će vas ostaviti bez daha. Prekrasne planine s jasno vidljivom snježnom kapom, male mutne rječice koje razdvajaju ogromne kanjone i dio prirode koji izgleda kao da je preslikan s nekog dokumentarca o Aljaski. Posebno je to vidljivo kada konačno stignete u Tatvan na krajnjem istoku Turske gdje dio kompozicije vlaka zajedno s nama seli na brod koji će nas odvesti preko velikog jezera Van, do istoimenog grada na drugoj strani obale gdje bi nas trebao čekati nastavak putovanja iranskim vlakom. 

Taman prije ulaska zadnjeg vagona vlaka na brod, primijetili smo malenu dječicu koja se igraju pored pruge. Veselo nam pokazuju srednji prst i trče za vlakom u kojem se nalazi troje putnika iz Hrvatske. Pomislili smo da im je to možda mala gesta dobrodošlice stoga smo uzvratili pozdrave istom gestom. Prekrasni mali anđeli.

Doček iranske Nove godine na brodu

Nakon ukrcaja na brod, imao sam priliku svjedočiti najljepšem zalazu sunca kojeg sam ikada vidio u svom skromnom životu. U trenutku kada se sunce utopilo u planine koje okružuju jezero Van, pomislio sam kako nema fotića koji bi ovo mogao ovjekovječiti međutim, Tomislav je sa svojim foto-aparatom ipak probao. Vožnja brodom će trajati pet sati prije nego stignemo na drugu stranu, a to je dobra prilika da napišemo nešto, pregledamo fotke ili jednostavno popričamo s ljudima. Na brodu smo zajedno s novopečenim iranskim prijateljima dočekali Nou Rooz ili u prijevodu "novi dan" - najveći iranski blagdan tj. iransku Novu godinu. Bilo je tu pjesme i plesa, a najviše fotografiranja jer je svaki veseli trenutak valjalo ovjekovječiti na slici.

Kašnjenje vlakova nije poznato samo nama, već i Turcima i Irancima. Vlak koji nas je trebao dočekati u gradu Vanu kasnio je oko sat i pol. Nije da nam se žurilo, vremena smo imali. Ne znam za druge, ali ja sam tada zaista osjećao uzbuđenje jer jednom kad se ukrcate na taj iranski vlak i nastavite putovanje - nema povratka! Leći ćete u svoj kušet, pokrit se dekicom, pomisliti na neku vama dragu osobu prije nego zaspite kako bi vam ta osoba ostala u snovima cijele noći, a ujutro nakon mirne i spokojne noćne vožnje, kada se probudite biti ćete u Iranu!

Ljuljanje vlaka zbog oklade 

Krivo! Kada je vlak kojim smo trebali nastaviti putovanje konačno stigao u Van i kada smo se konačno smjestili u njega odnosno legli u kušet, shvatili smo da će ovo biti prokleto duga noć. Vlak je vozio nevjerojatno brzo što je uzrokovalo katastrofalno ljuljanje i drmanje vagona. Čak sam uspio uz pomoć prijatelja Ahmada saznati zašto vozimo tako brzo. Naime, radilo se o jednoj maloj igri, a možda je čak riječ i o okladi - ekipa iz našeg vlaka natjecala se s vlakom iz suprotnog smjera koji će prije stići do stanice na kojoj će se mimoići. Trebali ste vidjeti službenike iz vlaka kako iskaču čim vlak stane na usputnim stanicama i odlaze žurnim korakom do stanice odakle radio valovima zovu kolege iz suprotnog vlaka kako bi saznali gdje se točno nalaze. 

Naime, radilo se o jednoj maloj igri, a možda je čak riječ i o okladi – ekipa iz našeg vlaka natjecala se s vlakom iz suprotnog smjera koji će prije stići do stanice na kojoj će se mimoići

Kada saznaju točnu lokaciju, brzinom munje uskaču natrag u vlak. Vjerujte mi, ja još nisam vidio vlak koji je startao brže, kao da smo bili u avionu koji je taman započinjao "take off". Osim što spavati ne možete zbog vožnje, mira vam ne daju ni kontrolori koji su nam 17 ­puta pregledavali osobne dokumente. Tada smo shvatili da su Iranci simpatični, ali neorganizirani. Nakon kontrole, konačno sam se nekako namjestio i zaspao međutim probudili su me dečki sat vremena poslije - stigli smo do granice. Na kontrolu dokumenata se odlazi u neku kuću na stanici, a kada obaviš provjeru dokumenata, zapališ vani cigaretu i čekaš da provjeru dokumenata prođu svi iz vlaka.

Tek tada smiješ natrag u vlak u kojem ćeš, ako će biti sreće i barem male udobnosti, ponovno zaspati i dočekati novo jutro u Iranu. Upravo tako je i bilo. Oko 9 sati ujutro probudilo me neprekidno ljuljanje vlaka. Opako brzo smo se približavali Tabrizu, gradu na sjeveru Irana dok smo u isto vrijeme od Teherana bili udaljeni oko 12 sati. Okoliš se bitno promijenio stoga sad planine i kanjone gledamo u daljini, a u prvom planu su nam malena sela čija svaka kuća ima satelitsku antenu iako je zabranjena od strane Vlade.

U Teheranu ne vrijede prometna pravila, a truba je jedini zakon

Usto, primijetili smo velike voćnjake i vinograde, a zanimljivo je i to da Iran proizvodi, vjerovali ili ne, svoje vlastito vino koje potom izvozi u Europu ili Australiju. Posljednjih 12 sati vožnje vlakom nije nam se činilo previše dugo, a koliko smo bili uzbuđeni što ćemo nakon tri puna dana provedena u vlaku konačno stati i smjestiti se negdje u Teheranu govori činjenica da smo dva sata prije dolaska u Teheran, spakirali ruksake, pospremili krevet kako su nas mame naučile i sjeli spremno čekajući tren da izađemo iz vlaka i udahnemo 'smogvastičan' zrak najvećeg grada u ovom dijelu Azije.

Odmah po dolasku u Teheran, primijetili smo kako je to kaotičan grad u kojem prometna pravila ne vrijede, automobilska truba je jedini zakon u prometu, a da je cijela četveročlana obitelj na jednom motoru prizor kojeg ćemo se nagledati u sljedećih 12 dana koliko ćemo biti ovdje.

Bojana možete pratiti i na Facebook stranici "7 dana do Irana".