Bračanka Zorica Juričević (72) upamtit će 2009. godinu kao onu u kojoj se bespoštedno borila s invazivnim tumorom dojke, po pobjedi za život uz pomoć liječnika i obitelji te svojega dišpeta i duha koji se nije dao slomiti. 

Nije se okretala alternativi, izbjegavala je kojekakve čudotvorce koji su joj nudili laka rješenja i instant spas od maligne bolesti, ali se strogo pridržavala savjeta svojih liječnika o vježbi, prehrani i izbjegavanju poroka, poput pušenja. 

- U 64. godini sam otkrila izraslinu veličine oraha, iako sam i ranije osjećala da nešto nije kako treba. Nisam puno pažnje posvećivala sebi. Nakon što mi je suprug umro od karcinoma gušterače prije 30 godina, bila sam posvećena svoje dvoje djece i kako ih izvesti na pravi put.

Dijagnoza koja me je umalo osudila na smrt bila je invazivni tumor na dojci, koji se jako raširio, ali, nasreću, nije metastazirao na jetru i bubrege - priča ova profesorica hrvatskog jezika koja je radila i na Radio Braču te koješta drugo slijedeći svoj nemiran duh. Konzultirala se potom i s dr. Nenadom Ilićem, koji ju je nakon terapije operirao. 

- Iako se činilo da je prekasno, on mi je preporučio da se ne predajem, unatoč svim teškoćama i opasnostima koje idu uz liječenje. Pristala sam na njegov nagovor na kemoterapije i zračenja te na kraju na operaciju, poslije koje se bolest povukla.

Priopćila sam tad svojoj djeci i da ću ja krenuti ‘invazivno’ protiv tumora, samo sam se nadala da mi neće zafaliti novca jer u to vrijeme morala sam ići privatno, preduge su bile liste čekanja u splitskoj bolnici, a i da ću naći mira za liječenje. Nasreću, svi su mi uskočili koji su mi mogli pomoći pa sam putovala na svakodnevna zračenja i kemoterapije s otoka u Split - prisjeća se Zorica. 

Puno sam razmišljala o bolesti

Iz svojih Mirca putovala je autobusom do Supetra, a zatim trajektom za Split. U većini slučajeva termini zračenja za Zoricu bili su zakazani u 18 sati, tako da se na Brač vraćala u kasnu noć, a dan bi znala prosjediti na klupama splitske Rive. Tek poneko od bolničkog osoblja izašao bi joj u susret i stavio termin da može normalno doći kući, no i to je ova Bračanka preživjela te o tome priča bez velikog jala.

- Nakon dijagnoze počela sam puno o bolesti razmišljati, no uskoro je prevagnulo da se moram posvetiti liječenju, kontrolama i ne gubiti dragocjeno vrijeme te se što više okretati lijepim stranama života. Išla sam gotovo svaki dan na kupanje te počela uporno izvoditi 25 vježbi koje mi je zadao dr. Ilić, a bila sam odlučna kao i danas, da nema toga što neću učiniti za svoje zdravlje i produljiti sebi život kako bih bila sa svojim najmilijima.

Pješačila sam i deset kilometara na dan jer i to je, po meni, bilo pola liječenja, a i čovjek mora pomoći liječnicima da oni pomognu njemu. Ako vam liječnik kaže da ne pušite i ne pijete, a vi to uporno radite - tad vam medicina neće pomoći.

Po dvije ure bih bila u moru i izvodila svoje vježbe, pa tako nije bilo potrebe da plaćam bazene, toplice i dvorane za koje ionako nisam imala novca. Moja djeca su bila sretna što se nisam predala - govori Zorica. 

Danas rijetko odlazi na kontrole jer se osjeća zdravom i pije vrlo malo lijekova. Njezina kći pak svakih šest mjeseci ide provjeravati svoje stanje jer spada u rizičnu skupinu.

Alternativa može pomoći: Nikad se ne bih otišla liječiti kontra medicine

Nikad se ne bih otišla liječiti kontra medicine, a ni paralelno s nečim drugim. Naime, nisam pobornik alternative, ali svakako nekome to može pomoći i to je u redu. Žao mi je onih ljudi koji se nađu u ovakvim problemima, a netko im pokušava izvući novac neprovjerenim rješenjima, govori ova Bračanka koja se strogo pridržavala liječničkih uputa. 

Kod tumora će pomoći med i puno voća

Nikad se ne bih mogla miješati u medicinu, ali trebalo bi svima naglasiti, i bolesnima i onima koji to nisu, da kad čovjek ima tumor može sebi itekako pomoći zdravom prehranom bez aditiva te s izvornim i neprerađenim namirnicama, poput meda, te uzimajući puno voća, poručuje Zorica Juričić.

Borbu s bolesti olakšala joj je vesela narav

Kako bi izbjegla mjesne ćakule, a i kako bi pomogla drugima koji su bili u sličnim problemima, svoja je iskustva Zorica 2009. godine prepričala medijima. Prestala je pušiti bez problema, a borbu za život olakšavala joj je vesela narav. Iako je imala sreću s posvećenim liječnicima, nailazila je u splitskoj bolnici tijekom šestomjesečne terapije na svakakve situacije. 

- Medicinsko osoblje treba prihvatiti kakvo je jer su i oni ljudi koji nose svoje probleme i tegobe. Uglavnom su se potrudili i ja sam sad njihov ‘proizvod’ - kaže Zorica.