„Tijekom studija sam bio u vezi sa djevojkom koja nikada nije bila sretna. Ili nikada nije bila sretna sa mnom. Kako god bilo, osjećao sam snažan poriv da je usrećim.

Kad god je bila tužna, frustrirana ili preplavljena emocijama jurio bih kako bih je saslušao i podržao. Pustio bih je da se izventilira, a onda bih nastojao riješiti njezine probleme… Ipak, ona je uvijek bila uznemirena radi nečega.

Nemojte me krivo shvatiti, ja nisam svetac. U stvarnosti nisam imao pojma što radim. Jednostavno sam se posvetio tome da učinim njezin (i svoj) život boljim. Ponekada bih nešto učinio ispravno i ona bi bila sretna. Problem je bio u tome da je više nikada ne bih mogao usrećiti na isti način. Ljestvica se stalno podizala.

S vremenom sam se iscrpio. Ako ćemo biti iskreni, dio mene je uživao u tome da je pokušavam usrećiti. Osjećao sam se važnim. Ali mi je bilo dosta i konačno sam shvatio da je nastojanje da usrećim drugu osobu poput nastojanja da uhvatim vilinsku prašinu.“

- Isiah Hankel

Ako imalo obraćamo pažnju na ljude koje nas okružuju, a osobito na one koji su nam najbliži, vjerojatno vrlo brzo shvaćamo kada im se promijeni raspoloženje i kada djeluju kao da su ljuti, tužni ili odsutni. Primjećujemo i njihovo ponašanje koje ne mora uvijek biti prikladno i prihvatljivo. Ako smo pri tome jedna od onih osoba koja vjeruje kako je odgovorna za sve i svašta, vrlo lako tuđi neugodni osjećaji i neprikladna ponašanja mogu u nama izazvati krivnju jer se osjećamo odgovornima i za njih.

„Mislim da sam od majke naučila uvijek stavljati druge ispred sebe.“

- Suzie Cheel

Jeste li ikada čuli kako je svatko odgovoran za vlastite osjećaje? Sigurno jeste. A jeste li se zapitali što to uopće znači ili hodate svijetom frustrirani time što ne možete biti sretni i odbacujući odgovornost za vlastite osjećaje i postupke?

Možda razmišljate na način da ako uistinu imamo tu nevjerojatnu sposobnost promijeniti svoja raspoloženja i svoje osjećaje pukom snagom misli, zašto se ipak osjećamo loše zbog tuđih postupaka ili riječi? Zar odabiremo osjećati se loše? Što je loše u tome da se druga osoba ispriča ako je učinila nešto neprikladno?

Znači li to da mi i drugi onda uopće nismo odgovorni za ono što govorimo ili radimo i da nema potrebe za empatijom i obzirnosti u odnosima? Što uopće znači povrijediti nekoga?

Svatko od nas u sebi nosi okidače za emocionalne reakcije na različite podražaje. Kada netko kaže ili učini nešto što pokrene emocionalni odgovor u nama, on je zapravo bacio upaljenu šibicu, namjerno ili nenamjerno, na manju ili veću hrpu već spremnog drva za potpalu jer inače ta šibica ne bi imala što zapaliti.

Povrijeđeni osjećaji posljedica su zamršene interakcije onoga što je druga osoba rekla ili učinila i načina na koji smo to interpretirali.

Ono što ne treba gubiti iz vida je to da su tuđa ponašanja ponekada uistinu neprikladna, a ponekada i nisu. Ponekada naši osjećaji budu povrijeđeni i onda kada je druga osoba učinila sve kako treba, ali je nekako dotaknula neku staru bol, a prava je umjetnost razlikovati te situacije od situacija tuđeg neprikladnog i neprimjerenog ponašanja.

Svi osjećaji koji se mogu pojaviti u nekoj situaciji su u redu, stvarni su i ne bismo se trebali pretvarati da ih ne osjećamo. Pitanje je samo što ćemo učiniti sa njima i kako ćemo se nositi sa njima?

„Biti obziran prema tuđim osjećajima znači biti empatičan prema drugoj osobi. Biti odgovoran za tuđe osjećaje znači misliti kako možemo kontrolirati tuđe osjećaje i ponašanja.“

Shannon

Mi nismo odgovorni za ono što se događa u drugoj osobi, ona je za to odgovorna. Međutim, odgovorni smo za vlastita ponašanja u odnosu sa tom osobom.

Ako smo agresivni, bezobrazni, bezobzirni prema drugoj osobi, ako je ponižavamo i namjerno mučimo ili se na neki drugi negativan način prema njoj odnosimo činjenica je da itekako štetimo odnosu i stvaramo okolnosti u kojima će se druga osoba vjerojatnije osjećati loše.

Da bismo bili intimni i ranjivi u odnosu, moramo se osjećati sigurno, a tu sigurnost stvaramo tako što vodimo računa o tome što pričamo i kako se ponašamo.

S druge strane, kada smo vođeni uvjerenjem da smo odgovorni za sve i svakoga, tada zanemarujemo faktor drugih ljudi. Zaboravljamo da jednostavno ne možemo biti odgovorni za sve jer se nalazimo u međuodnosu s drugim ljudima i itekako utječemo jedni na druge. A kada prelazimo vlastite i tuđe granice mi posežemo za nečim što nije u domeni naših sposobnosti kako bismo se osjećali bolje i sigurnije.

U takvim situacijama odluke ne temeljimo na onome što smatramo ispravnim nego na tome kako se drugi osjećaju vezano uz te izbore. Nastojeći usrećiti druge ne donosimo odluke u skladu s našim nego tuđim potrebama i željama.

Mjera zadovoljstva vlastitim životom ne bi trebalo biti isključivo to koliko su drugi sretni radi onoga što činimo.

Nitko ne može dobiti  baš sve što poželi. Nitko ne može uvijek biti sretan, a to što netko nije sretan ne znači nužno da smo mi nešto pogrešno učinili.

Također, ne crpimo svi osjećaj zadovoljstva iz istih izvora. Neki ljudi uživaju u pažnji drugih koji trče kako bi ih spasili. Neki ljudi smatraju da nemaju pravo biti sretni i zadovoljni. Možda misle kako bi trebali biti jadni i da je mučeništvo odraz uzvišenosti i svetosti. Jednostavno, cijeli svoj život žive na takav način, ne propitkuju svoju ulogu u kreiranju vlastitog života i ne znaju da postoji drugi način.

Jedino što mi ne smijemo izgubiti iz fokusa je da nije na nama da ih popravljamo i pokušavamo učiniti boljima, sretnijima i zadovoljnijima koliko god snažnu potrebu osjećali. Postoji razlika između empatije i suosjećanja i guranja nosa tamo gdje mu nije mjesto.

„Suosjećam s onima koji pate i činim sve što mogu ne prelazeći vlastite granice. Prije bih išla i protiv sebe kako bih popravila stvari, a da uopće nije bilo na meni da se petljam.“

Zeenat Merchant Syal

Ideja da je svatko odgovoran za vlastite osjećaje može zvučati bezobzirno, ali ako se barem na kratko posvetimo razmišljanju o odgovornosti i granicama vidjet ćemo da to nije tako.

Uvijek bismo trebali biti obzirni prema tuđim osjećajima, promišljati o svojim postupcima i biti odgovorni za njih, ali ne bismo trebali prihvaćati odgovornost za tuđe osjećaje.

Bezobzirno je preuzimati odgovornost koja nije na nama i prelaziti tuđe granice. I za nas i za druge bi bilo korisno naučiti se nositi s vlastitim osjećajima. U tome nam uvelike mogu pomoći drugi time što će postaviti primjerene granice i pokazati nam kako oni procesiraju bol, tugu, ljutnju i razočaranje. Ti osjećaji su sastavni dio života i to što ih osjećamo, znak je da živimo.

Ne slama nas teret neugodnih emocija, slama nas način na koji se nosimo sa njima i tu leži naša sloboda – u učenju konstruktivnijih načina suočavanja sa svakodnevnim izazovima i problemima.

Ako želimo živjeti ispunjenim i autentičnim životom, ne možemo izbjeći neugodne osjećaje niti preuzeti na sebe odgovornost da ih i drugi ne osjete.

Pustiti drugu osobu da bude odgovorna za svoje emocije znači da smo fokusirani na ono nad čime smo mi odgovorni, a to su naše emocije i naša ponašanja. Ako baš želimo pomoći, možemo pomoći svojim primjerom. Naše ponašanje i način na koji se mi nosimo sa neugodnim emocijama može biti sjeme u umovima drugih ljudi, a na njima je da odluče što će s tim sjemenom.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Ja sam Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja. Imam još mnogo uloga koje rado preuzimam i puno stvari u kojima uživam u privatnoj sferi, a Žarooljica je mjesto na kojem se dodiruju moja ljubav prema psihoterapiji, čitanju i pisanju. Ako vas je neki članak potaknuo na razmišljanje, slobodno mi se javite ili na Fejsu pratite nove objave.