Na oduševljenje jednih i užas drugih, finalna serija košarkaškog doigravanja završila je taman na vrijeme da se i protagonisti i gledatelji posvete nogometu – kao da je neki Big Brother za kojeg ne znamo, a ovakvim potezima daje nam da naslutimo kako ipak postoji, tako postavio stvari.

A i jednima i drugima je kolektivno pao kamen, zapravo stijena, sa srca - pobjednicima jer su konačno uzeli ono za što su smatrali da im odavno pripada, drugima jer je agonija koja je uključivala emotivni, materijalni i rezultatski “rollercoaster” privedena kraju. Utoliko bih rekao da je titula nacionalnog prvaka značajnija za Cedevitu no što bi bila za Cibonu, makar u praktičnom smislu nema ama baš nikakvu vrijednost. I jedni i drugi su još prije dva mjeseca riješili taj praktični dio u regionalnim polufinalima. Potom su se malo nabacivali spinovima, puštali maglu i mazali oči, kako to već u današnjem hrvatskom sportu ide, ali dok je god trajala sezona, nitko se time nije ozbiljno pozabavio.

Recimo, jedna od omiljenih teza Jasmina Repeše (pobjednici ipak pišu povijest...) bila je da za Cedevitu ulazak u Euroligu dolazi prerano. A ni iz ove perspektive nije promijenio mišljenje, “s obzirom na plan i program, jest prerano”, ali uz razvijanje misli, “ipak se u sportu sve što se može treba uzeti danas, jer se nikad ne zna što nosi sutra”. Druga teza, koja se izravno tiče elegantnog osvajanja titule bez poraza u finalnoj seriji, ide na račun načina igre - čitati limitiranja Blessingamea i Darija Šarića.

Zašto su bili na 1-3 protiv Cibone, a potom naredali pet pobjeda? “U ritmu od dvije utakmice tjedno, s dugim i teškim putovanjima, nemoguće je temeljito se pripremati; čim smo se pažljivo posvetili tom problemu, uspjeli smo ga riješiti”. Jednostavno, praktično i poučno.