Što Zoran Milanović o tome više šuti, to se glasnije spekulira o njegovoj kandidaturi na predsjedničkim izborima.
I što se glasnije o tome spekulira, to se više napuhava biblijska konotacija Milanovićeva "drugog dolaska".
Da bi se ta konotacija ispuhala informacijama o tome kako se Milanović neće kandidirati na predsjedničkim izborima ako misli da na njima ne može pobijediti. Kalkuliranje, naime, nije baš svojstveno spasiteljima.
Time dolazimo do ključnog pitanja povodom sve glasnijih najava Milanovićeva povratka na scenu: može li političar koji je u deset godina dobio samo jedne važne izbore, one parlamentarne, sada dobiti tako važne predsjedničke izbore?
Može li, jednako tako, političar koji je uništio ljevicu koketirajući s desnicom, sada nastupiti kao spasitelj te iste ljevice?
I može li političar koji je svoje protivnike pretvarao u pobjednike, a saveznike u gubitnike, sada pobijediti Kolindu Grabar Kitarović?
"Jak kandidat"
"Njegova moguća kandidatura očekuje se što prije, a neslužbena kampanja već traje", komentirao je ovog vikenda Krešo Beljak, predsjednik HSS-a, dodajući kako on misli da je Milanović "jak kandidat" koji bi trebao ući u utrku što ranije, "inače će Kolinda postati favorit".
Mirela Holy misli da se Milanović neće kandidirati ako HDZ podrži Kitarović, dok Anka Mrak Taritaš, na pitanje o Milanovićevoj kandidaturi, kaže da je "važno da se jedan ozbiljan kandidat suprostavi Kolindi Grabar Kitarović i to je građanska obveza".
A je li Zoran Milanović ozbiljan kandidat?
Na ovakvoj političkoj sceni, devastiranoj, segmentiranoj, ispremiješanoj, na sceni na kojoj su se izgubili kriteriji i nestali snažni lideri, za Zorana Milanovića moglo bi se naći mjesta.
Da se ne govori o osvetničkoj misiji protiv Kolinde Grabar Kitarović koja je godinu dana provela u njegovu rušenju s vlasti.
Koketirao s desnicom
Uglavnom, političar koji sebe nikad nije smatrao ljevičarem sada bi se trebao nametnuti kao spasitelj ljevice. Onaj koji se prečesto služio jezikom šatoraša i desničarskih radikala, sada bi trebao biti predvodnik borbe za povratak političke korektnosti i civiliziranosti. Onaj tko je provocirao sukobe i podjele, sada bi trebao računati na zajedništvo u borbi za Pantovčak.
Danas liberalna ljevica vrišti zbog legaliziranja ustaške ikonografije, a ne tako davno Milanovićevi gradonačelnici i ministri amenovali su ustaške spomenike. Može li se bivši premijer, onaj koji se hvatao domoljublja, koketirao s desnicom i tolerirao šatoraše i pučiste, sada promovirati u predvodnika antifašističke ljevice?
Milanovićev politički oportunizam i konformizam svojedobno su skupo stajali SDP, hrvatsku ljevicu, pa onda i Hrvatsku. Što bismo dobili njegovim eventualnim povratkom na političku scenu?
Rušenje Kolinde Grabar Kitarović na narednim izborima doživljava se kao ključan obračun s desnicom, s desnom strujom HDZ-a, s radikalima i ekstremistima, i zbog toga se pridaje tolika važnost odabiru njezina protukandidata.
Kako se onda u to uklapa bivši predsjednik SDP-a kojega su napadali upravo zbog dodvoravanja desnici?
Zokijev adut
Pa ipak, u eventualnom (i očekivanom) obračunu s predsjednicom države Milanović ima jedan važan adut, onaj koji toliko izmiče političarima s ljevice - a to je strast. Kolinda Grabar Kitarović gradila je svoju prvu kampanju, a od toga ne odustaje ni u drugoj, uglavnom na emocijama. Kalkuliranim, proračunatim, često ciničnim, ali ipak emocijama.
U odnosu prema biračima ona igra prvenstveno na emocije. Razum je na čik-pauzi.
Zoran Milanović u svojoj karijeri često je posezao za emocijama - negativnim, kao i pozitivnim - prečesto je to činio na vlastitu štetu, emocije su ga skupo stajale, ali ipak je na emocijama uspio preživljavati u politici. Ili barem na čelu svoje stranke.
Sada bi Milanović trebao kanalizirati emocije birača s ljevice, mobilizirati ih, motivirati, okupiti. Do sada je kod njih u previše navrata izazivao negativne emocije, zamjerao im se i tjerao od birališta. Sada bi se to trebalo drastično promijeniti.
On bi trebao biti najveća uzdanica ljevice u rušenju Kolinde Grabar Kitarović.
Kad je njegova koža u pitanju...
A opet, ne zaboravimo onu staru izreku: još nije propao onaj protiv koga se Milanović borio.
Međutim, kad se već govori o tome da je Zoran Milanović kao šef SDP-a gubio sve važne izbore, valja imati na umu činjenicu da je on dobivao sve izbore koji su mu bili važni - one stranačke. Kad god je njegova osobna karijera bila na kocki, bio je spreman poduzeti sve što je potrebno da pobijedi.
A tako bi sada trebalo biti na predsjedničkim izborima.
Ne tako davno Milanović je govorio da treba ukinuti izbore za predsjednika Republike. Sada su predsjednički izbori postali važniji nego ikada prije. Manje za samog Milanovića, više za hrvatsku liberalnu ljevicu.