"Smetenjaci i smutljivci, mutikaše i bezglavnici, jalnuški diletanti, prodane duše, stoka sitnog zuba...", tako je Franjo Tuđman svojedobno častio svoje kritičare i protivnike.

Baš kao što proteklih dana Zoran Milanović časti svoje kritičare i protivnike, nazivajući Daliju Orešković i Marijanu Puljak "samodopadnim narikačama", ponižavajući pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova Višnju Ljubičić tvrdnjom da joj uopće ne zna ime, udarajući na udrugu B.a.B.e. tvrdnjom da je to "neukusan naziv na žensku udrugu", kao da ne zna da je to akronim za "Budi aktivna. Budi emancipirana".

A nije zaboravio ni ministre u vladi za koje je rekao da su u Klub u Slovenskoj 9 dolazili kao "zadnji magarci". 

I nije to slučajno, jer Zoran Milanović odavno se deklarirao kao štovatelj lika i djela Franje Tuđmana, a sada se promovira u njegova sljedbenika, možda čak i nasljednika.

"To je naš predsjednik"

Niti je slučajno da pristalice aktualnog predsjednika Republike opravdavaju njegove ispade kao što su Tuđmanovi sljedbenici svojedobno opravdavali ispade svog vrhovnika. "Zna on što radi", "on je predsjednik i ima pravo", "neka im je rekao", "takvog predsjednika želimo", samo su neki od komentara koji se mogu vidjeti na društvenim mrežama.

A za Milanovićeve kritičare rezervirane su još sočnije etikete.

I doista, teško se sjetiti nekog visoko rangiranog političara u modernoj Hrvatskoj koji se sa svojim protivnicima i kritičarima obračunavao kao što je to svojedobno činio Franjo Tuđman. Tako vrijeđao, omalovažavao, dijelio etikete, pa čak i bjesnio, kao što je bjesnio Tuđman, recimo, po povratku iz Washingtona.

Međutim, nije to jedina sličnost Milanovića i Tuđmana.

Haag i Oluja

O Haagu je Milanović nedavno tvrdio kako "nije svatko tko je dobio kaznu u Haagu ratni zločinac", o optužnici za Oluju je ustvrdio kako je "zločinački pothvat koji su nam pokušali uvaliti glupa izmišljotina", Milanović je pored Tuđmana jedini predsjednik države koji nije došao na konstituirajuću sjednicu Hrvatskog sabora...

A upravo je Milanović dao Tuđmanu ime nove Zračne luke Zagreb, kao što je svojedobno predlagao da se i Trg svetog Marka preimenuje u Trg Franje Tuđmana. I čim je postao predsjednik SDP-a odmah je išao položiti cvijeće na Tuđmanov grob.

I da, Tuđman je ratovao s HOS-ovcima, baš kao i sada Milanović.

Ako su dosadašnji predsjednici države išli prema detuđmanizaciji, a Kolinda Grabar Kitarović fingirala da obožava Tuđmana, Milanović je na Pantovčak vratio duh prvog hrvatskog predsjednika.

Heroj desnice?

Otkrio je da se može ponašati kako hoće, govoriti što želi, dijeliti lekcije i uvrede kome god poželi, a svakako onima koji mu stanu na žulj, kao što je nekim svojim izjavama i potezima nagovijestio da bi mogao postati novi heroj domoljubne, suverenističke desnice.

Pa je tako nekidan govorio o migrantima i poručio kako je "fikcija da imaš pravo u svakom trenutku doći tamo gdje te je volja". Dakle, samo čvrsta ruka. 

Čak bi i napad na udrugu B.a.B.e. dio konzervativne desnice mogao dočekati s velikim zadovoljstvom, kao i vrijeđanje novih zastupnica liberalnog centra. O ženama da se i ne govori.

Stil, ali i sadržaj

Nije, dakle, stvar samo u predsjedničkom stilu, nego i u sadržaju, u ideologiji i svjetonazoru kojemu je Milanović još odavno - uz velike kritike stranačkih kolega i dijela javnosti - naginjao ili barem s njim koketirao.

Po cijenu toga da kao šef SDP-a izgubi glasove svojih birača koje je posprdno nazvao "nježnim biljkama".

Desnica je dugo tražila novog Tuđmana, a pored preliberalnog Andreja Plenković i premlitavog Miroslava Škoru, možda bi u osobi koja je još u ćakulanju s Josipom Klemmom demonstrirala svu raskoš šatoraške retorike, a sada pokazala kako polemizira s kritičarima, mogla pronaći novu uzdanicu.

Pitanje je kako će to primiti "stoka sitnog zuba".