Jeste li znali da je prirodan rok trajanja svake emocije samo 90 sekundi? Kad nas ulovi ljutnja jer nas je kolega prozvao za grešku za koju nismo odgovorni, ili tuga jer smo saznali da nismo dobili posao kojem smo se nadali, u našem tijelu se pokreće biokemijska reakcija, čije je trajanje vrlo kratko. Svega minuta i pol potrebna je da se u našoj krvi stvore, djeluju i zatim povuku hormoni koji se luče kad neki događaj doživimo stresnim. No, kako to da se osjećaj ljutnje ili tuge nastavlja satima, danima, čak i mjesecima, nakon što se dogodio prvotni okidač? 

Homo sapiens ili hormo sapiens?

Ono što u najvećoj mjeri razlikuje čovjeka od ostalih vrsta su svijest o sebi, mogućnost unutarnjeg dijaloga (razgovor sam sa sobom) i svjesna analiza onoga što se događa. Ljudi imaju sposobnost razmišljati o sebi i onome što im se događa, sjećati se prošlosti i zamišljati budućnost, predviđati moguće ishode, planirati. Zahvaljujući tim sposobnostima smo napredovali kao civilizacija, učeći iz prošlih iskustava i smišljajući buduće akcije tako da izbjegnemo pogreške s kojima smo se već suočili. Međutim, te iste sposobnosti nas ponekad odvedu u pogrešnom i destruktivnom smjeru – k osjećaju preplavljenosti negativnim emocijama. O čemu je riječ?

Strategije preživljavanja

U trenutku kad se životinja nađe u opasnoj situaciji, reagirat će tzv. strategijama preživljavanja – pobjeći će ili napasti. Upravo pojačano lučenje hormona u stresnim okolnostima  omogućuje tako brze i snažne reakcije, koje osiguravaju preživljavanje. No, jednom nakon što je opasnost prošla, životinja nema više mogućnost promišljati o njoj, odnosno vrtjeti u glavi što se dogodilo i što bi  moglo uslijediti. Njeno tijelo se počinje opuštati i nastavlja dalje normalno funkcionirati, sukladno situaciji u kojoj više nema opasnosti. Što se, međutim, događa s čovjekom?

Snažan utjecaj (negativnih) misli

I nama, kao i životinjama, snažne emocionalne reakcije služe u istu svrhu – da bismo preživjeli. Kad se dogodi nešto što naše tijelo na prvi pogled doživi kao opasnost, u nama se javlja snažna bujica emocija, koja nas u tom trenutku također pripremi na napad ili povlačenje. U prvih 90 sekundi, nakon što smo čuli kritiku kolege i (ako smo) to doživjeli opasnošću, neki od nas su spremni vratiti istom ili jačom mjerom, a u nekima se javlja želja da pobjegnu iz situacije, osjećajući se loše. 

Međutim, je li kritika kolege uistinu bila tako velika opasnost da bismo se osjećali toliko ugroženo, spremni da napadnemo ili pobjegnemo brzinom munje? Najčešće nije. I umjesto da, nakon što je prošlo prvih 90 sekundi, uključimo naš racionalni dio uma, te objektivno sagledamo situaciju, razmotrimo kako sve možemo reagirati i odlučimo koja akcija će nas dovesti do najboljeg rješenja, mi se nastavljamo vrtjeti u krugu negativnih misli: 

"On nikad ne priznaje moj rad, kako se usuđuje prozivati me ispred drugih, i sutra će to opet napraviti, želi me obezvrijediti i preuzeti moj posao… "

ili 

"Ništa ne znam dobro napraviti, nikad nisam uspješan, uvijek griješim, drugi nikad neće primijetiti koliko se trudim..."

Produljivanje trajanja negativnih emocija

Nažalost, mislima se vraćamo na iskustvo koje smo doživjeli negativnim i tako obnavljamo stvaranje hormona kao da se stresna situacija nastavila događati! Također, selektivno se prisjećamo prošlih sličnih situacija izvlačeći iz njih samo negativne emocije. Uz takvo razmišljanje o prošlosti, unaprijed kreiramo i buduće crne scenarije, koji su rijetko realni. Upravo takve misli i unutarnji dijalog nastavljaju  dalje „izazivati“ negativne emocije. I odjednom, nismo se ni okrenuli,  90 sekundi se pretvorilo u sate, dane, nažalost i mjesece – koje smo mogli puno mudrije iskoristiti. 

Kako uistinu biti homo sapiens?

Vjerujem da je svatko od nas barem jednom u životu bio uspješan kad mu se dogodila emocionalna bura. Važno je prisjetiti se takvih situacija i onoga što nam je u tom trenutku pomoglo, jer su upravo to naše osobne strategije koje trebamo što češće koristiti, kako bi postale ne iznimka, već uobičajen način suočavanja s takvim situacijama. 

Uz to, postoji vrlo jednostavan način koji zasigurno pali, no jedino pitanje je jesmo li dovoljno ustrajni (u)vježbati ga. Ako nam je stalo do našeg osobnog mira, ali i dobre komunikacije s drugima, pozitivan odgovor neće izostati, zar ne? Evo i konkretnih koraka:

1. Kad osjetite nalet destruktivnih emocija, zaustavite se i izdržite prvih 90 sekundi , a da ne reagirate (osim ako stvarno niste fizički ugroženi).
2. Zatim provjerite jeste li „preživjeli“.
3. Ako jeste (a jeste ), budite sigurni da je Vaša prva emocionalna reakcija bila puno snažnija nego što je situacija objektivno opasna.
4. Ukoliko i dalje osjećate jake emocije ili ako postaju još destruktivnije, znajte da su za njih sada odgovorne negativne misli – interpretacije događaja koje Vam se vrte po glavi.
5. Ulovite svoje negativne misli i porazgovarajte sa sobom – što je točno, a što ste preuveličali? Hoće li Vam razmišljanje na takav način uistinu donijeti dobro? Što pozitivno propuštate vidjeti u toj situaciji?
6. Ukoliko ne uspijete odmah s točkom 5., napravite neku fizičku aktivnost, okružite se dragim ljudima (pogotovo onima koji znaju kako Vas podignuti), i općenito učinite ono za što znate da Vam pomaže „isprazniti glavu“. Tek zatim se vratite objektivnoj analizi prvobitne situacije – ako budete i dalje imali potrebu za tim. 

Da, iako na prvi pogled zvuči jednostavno, kad nalet bure krene, ova strategija traži disciplinu i želju za promjenom. No, ukoliko budete dovoljno uporni, rezultati neće izostati. Provjereno metodom osobnog iskustva!

O autorici

Martina Trboglav, profesorica psihologije, radi kao viši konzultant u Ramiru, tvrtki koja se bavi organizacijskim razvojem i razvojem ljudskih potencijala. Certificirani je NLP trener, HNLP trener i NLP coach, hipnoterapeut te voditelj Ramiro Leadership NLP Academy. Specijalizirala se za područja komunikacijskih vještina, leadership, upravljanje promjenama i kreativnost. S entuzijazmom radi s organizacijama i pojedincima pomažući im osvijestiti svoje mogućnosti i razviti sve vještine potrebne za ostvarenje željenih ciljeva te kvalitetan i ispunjen život.