Ne sjećam se točnog datuma kad sam postala dio internet zajednice otvorivši profil na fejsu. Znam otprilike koja je godina bila, ali doba godine i što sam u tom trenutku radila nije mi baš kristalno jasno.

Morala bih potražiti po povijesti svog profila, ali neću. Ne zanima me jer to ništa ne mijenja. Kroz godine mijenjala sam svoje ime na tom i/ili na drugim profilima, naslovne fotografije, veze, način komunikacije. Kako sam se ja privatno mijenjala tako su se mijenjali i moji profili na društvenim mrežama. Nekad manje, a nekad više. Nekad ih ne bih ni koristila, a ponekad bih bila dosadna i Bogu i ljudima i sebi. Pa bih odustala. Napravila pauzu. Maknula se i vratila kad bih bila spremna i kad bi mi to predstavljalo nešto korisno i zabavno, a ne zamor i tlaku.

Sve je rjeđe zabavno, a sve je češće baš to potonje, tlaka.

Možda griješim, ali u više od desetljeća ne pamtim da sam nešto (osim kad bi bilo imenom i prezimenom upućeno meni) shvatila osobno. Pogotovo ne na profilima ljudi koje ne poznajem ili ne pratim, nemam na listi fejs prijatelja ili pratitelja. I to je ono što me gotovo svakodnevno sve više smeta, a smetalo me i ranije. Ako ja, primjerice, napišem da je meni nešto lijepo ili ružno, onda je to meni tako, uostalom, tamo je i moje ime, znači da sam ja to izjavila/napisala. Isto vrijedi i za druge ljude. OK, netko će se složiti sa mnom, netko neće, ali neće svijet propasti ako nam se ne sviđaju iste tenisice ili ne slušamo istu glazbu.

Pobogu, pa nismo u četvrtom osnovne da se zbog toga svađamo!

Žalosno je da nakon dvoznamenkastog broja godina otkako je internet ušao u gotovo sve pore društva, sve domove i poslove, ljudi i dalje na internetu toliko toga shvaćaju osobno i doslovno.

Činjenica je da je sve otišlo predaleko, i da neki ljudi namjerno koriste baš taj moment doslovnog i osobnog kako bi zaradili i etablirali se na internetskom zvjezdanom nebu jer hejt donosi više klikova i pumpa brojke do beskraja, ali to su pojedinci. Ne idu svi na more u Grčku ili Španjolsku kako bi napakostili onima koji nemaju novca, ne rađaju ljudi djecu kako bi to natrljali na nos svima onima koji se trude imati dijete… Ne žene se ljudi da bi se rugali onima koji nikako da pronađu dečka/curu…

Načeti smo. Kao društvo smo već lagano u nekoj upali i samo čekamo trenutak da tu upalu prebacimo iz kronične u akutnu i da “bolest” doslovno eksplodira.

Društvo nam je nezadovoljno, neispunjeno, umorno, usamljeno i tužno, hrani se na lažnim ljudima i njihovim lažnim profilima pa reagira i kad ne treba. Ljubomoruje i zavidi na fotografijama, figurama, ukusu, načinu života i shvaća to kao napad na vlastitu egzistenciju, a ne shvaća gdje je stvarno problem.

Ona neka tamo ima cipele koje ti hoćeš/nećeš? – Pusti ju da ih ima.

Lik koji ti ide na živce je opet nešto objavio? – Zašto ga uopće pratiš i trošiš vrijeme na njega? Znaš li zašto ti ide na živce?

“Opet je stavila fotke sa svadbe!” –  Ne trebaš ih gledati.

Ako te živcira toliko da siješ mržnju (na internetu i šire) makni se, nemoj biti tu i nemoj čitati, gledati, komentirati jer nigdje ne piše da moraš. Probaj konačno pronaći razlog(e) zašto te baš taj netko smeta i zašto se truješ kiselinom koju ti izaziva. Shvati gdje je problem i tko je taj koji čita i gleda ono što piše na internetu. Spoznaj što ti nedostaje ili čega imaš previše, na što trošiš vrijeme.

Jer ako tamo neka Ivana ili Sanja napiše da je danas ružan dan ti možeš to previdjeti i ne reagirati uopće, složiti se ili ne s njom, ali to nije napisala da te pikne i natjera na eksploziju.

Isto vrijedi i za mišljenje o nečemu, ukuse i stavove. Dokle god nije tvoje ime potpisano i ne poziva na nasilje i mržnju, široko polje svima koji koriste internet.

Do idućeg puta,

Zagrljaj,

A.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Nemam unikatno ime i prezime ali ga ne bih nikad mijenjala, ovisnica sam o smijehu, špeku,vježbanju, Tviteru i promjenama. U Italiji mi srce lupa drugačijim ritmom, a Blogledalo je moj bijeg od težeg puta koji uvijek namjerno izaberem. Klikneš