Da, pritom i sebe uvaljam u govno pa nema da mi je dosadno. Dakle da bude jasno, zločest sam kao sam vrag i kao takvom u prirodi mi je raditi sranja. No, ponekad, moram priznati i pretjeram. Na moje inzistiranje prijavili smo se na natječaj koji je mogao donijeti samo dobro. Nadobudno, ali uspješno i dobili urbani vrt u blizini stana. Omaleni, samo 10x5 metara, no s nečim se mora početi. Bit će kopanja, a to meni treba.

Sav sam oduševljen od pomisli na tjelesnu aktivnost, k tome na svježem zraku, dok me oznojenog miluju sunčane zrake i šibaju sjeverni vjetrovi. U meni se bude veliki planovi i praiskonski porivi. Živ, kako nisam bio već dugo vremena. Okolina je zadivljena mojim entuzijazmom. Smješkaju se i odobravaju, što je vrlo znakovito. Sve sluti na dobro i ja se bacam u vihor, kao pas pušten sa lanca. Veselo mašući repom krećem u avanturu. Uzimam sestrin auto s čime se ona ne slaže, ali tko nju što pita. Sav sam u groznici, a kad sam takav, nezaustavljiv sam.

Bez oklijevanja odlazim u vrtni centar. Na ulazu su vrtni patuljci, ali odlučujem da ću njih pokupiti na kraju, jer kakav je to vrt bez čuvara. Grabim grablje, motiku i neki sitan alat. Sve je lijepo posloženo, pa uzimam redom. Prolazim u žurbi pored malog moto kultivatora i zastajkujem. Ipak, razum prevlada pa produžujem do vreća koje leže u gomilama. Sav u pokretu gledam nemoćno. Koje? Spas dolazi u liku mlade prodavačice: "Ovo vam je zemlja, ono gnoj, ovo je za ovo, a ono za ono ", vergla kao navijena. Odi ti vrit, mislim si ja, pa nisam došao studirati agronomiju.

Došao sam brati plodove i to po mogućnosti odmah. Ja sam praktičar i ne gubim vrijeme na praznu priču. Kad začujem pisak i vadim SMS: "Odi po drek! " Ludnica. To meni treba.

Frend javlja da odem u konjušnicu na kraju parka i da uzmem koliko hoću. Pa to je da podivljaš od sreće. Tolika dreka, a kažu da je konjski najbolji. Uredno otpilim trgovkinju i dam se u juriš na govna. Nisam daleko odmakao, kad opet pisak. Sve se zahuktava, baš po mom ukusu. Vadim SMS: "Smeće jedno bezobrazno. Vrati auto i to odmah. Utovari jednu vreću i zapamtit ćeš me za cijeli život", vrište slova. Ona je takva. Samo misli na sebe, ali ne i na sreću najbližih.

Znam da sa njom nema zezanja i ne gubim dragocjeno vrijeme i energiju na raspravu. Zovem konjušara. Kaže mi da je traktor u kvaru, ali da ima tačke pa neka vozim. Računam. Od gnojnice do vrta imam oko kilometar. Puno je to i za luđaka kao što sam ja, no kako je početak ljeta, a vremena nemam, donosim odluku u hipu. Moje ludilo su potaknuli teorijom kako još stignem zasaditi čudo toga, pa što da se čeka. Dogovaram, da dolazim sutra.

Jutro. Bodar. Pun adrenalina, ali i promišljen kakav i jesam. Razmišljam kako ću u gnojnicu i sjetim se starih cipela u podrumu. Doduše malo su me tiskale, ali bilo ih je šteta baciti. Čekao sam priliku da ih iznosim i konačno bacim. Ako ovo nije ta prilika, a da koja je. Sve logički kako i treba, pa ih donesoh. Obučem, kad ono... Hodam danima u japankama, noga se razgazila... No, kako sve ima svoju mjeru ima valjda i logika. Zov je jači i odlučujem. Obući ću ih, obaviti zamišljeno, a onda ih sad već unaprijed osvetnički raspoložen, baciti u kontejner. Kao i obično bio sam u pravu. Stižem odmoran i željan. Nemoguće je opisati taj zanos.

Tovarim, vozim orno na ponos svih seljaka ovog svijeta. Bez srama, zagledan u svoj ideal, tačkam cestom i zabavljam sudionike u prometu. Mnogima sam naglo popravio jutarnje raspoloženje. Vidim, valjaju se po sjedištima, ali iskreno da vam kažem boli me kurac. Runde se nižu. I tako, sunce sad već tuče svisoka. Podne je odavno prošlo. Znoj se cijedi, pomalo šepam i šljapkam, a snaga odlazi tko zna otkud.

A onda i opet ispravno odlučujem. Idem još jedanput. Kao ono u posljednji juriš. Nepodnošljiva je pomisao da odustanem, a nisam dao sve od sebe. Boli, hodam poskakujući. Zastajkujem i hrabrim se. Kao, pa daj stari, nisi ovca. Hajde još tu rundu pa gotovo. I nisam, odvozim. Sav sam ponosan. Bravo ja. A sada doma, pivo u ruke i noge u zrak.

Kad... Doma pažljivo skidam čarape. Probušeni vodeni žuljevi peku kao sam vrag. Pivo prisjelo, kao i dani odmora s nogama na povišenom stolčiću. I kako to uvijek i biva, nesreća nikad ne dolazi sama. Sad već poprilično načet, pokunjeno slušam jezikovu juhicu: "Eto ti sad, konju stari! Gdje ti je bila pamet? Pravo ti budi kad si tako pohlepan! Ideš sutra po još? " A ja, jadan?

Mislim si svoje i samo šutim. Patim. Više boli i nerazumijevanja na ovom svijetu, nego dreka u onoj jami. Dobro znam da je to bila cijena preživljavanja i da sam ju morao platiti. Istina, ne baš muški, ali znam da ću preboljeti. Sad znam i da su cipele prekasno završile u kontejneru, pička im materina. Znam da ekološki gledano, ni to nije u redu, ali zaboli me kurac i za to i za... No znam da me vi razumijete, a vaša ljubav grije i blaži patnje u ovom svijetu punom predbacivanja.

O autoru:

Moje ime je Ratko, pa sam slijedom toga dobio i nadimak Ratko Patko. Možda će vam zvučati neozbiljno, no cinizam je moj lajtmotiv. Kao mali sam pao na glavu stoga će vam sve što pročitate zvučati - nadahnjujuće. Pratiti me možete na mojem blogu.