Danas je nehotice dan kada svaka feministica ili neka među nama koja je bar čula za feminizam ima nešto za reći. Ja recimo uopće nisam za ravnopravnost, a i taj feminizam mi generalno ide na jetra, ali treba nam, očajnički nam treba u ovom muškom svijetu.

Prošle sam godine trčala utrku, Holjevku. Bila sam četrdeseta žena. Iza mene bilo je oko 90 muškaraca i šezdesetak žena. Ukupno je utrku trčalo 104 žene i 200 muškaraca. Znači točno dvostruko manje žena izašlo je na startnu liniju. Hej, dvostruko manje.

I ubijte me, ali ja slutim razlog.

Osim onog koji se nalazi u našim, ženskim, glavama i po kojem mi to ne možemo, i vani je bilo hladno, i prehladit će nam se jajnici, i vani je hladno, i nedjelja je i misa je i treba netko skuhati ručak. Da treba netko skuhati ručak jer utrka je startala u 11, kako ćeš sad ti stići skuhati nedjeljno jelo, tko će s djecom napraviti zadaću, ulickati stan i onda po mogućnosti ne reći ništa. U prvih deset bila je 1 žena. Ima smisla jer u trčanju su muškarci jači, brži, bolji. Naprosto imaju fizičke predispozicije da trče brže od žena. Da, nismo ravnopravni. Muškarci su jači, mi smo upornije i domišljatije. Kako u životu tako i u trci.

Kad ti stigneš trčati i raditi sve ostalo, pitanje je koje mi često u zadnjih nekoliko godina postavljaju i žene i muškarci. Sve ostalo je sve ono što žene rade. Kuhaju, spremaju, zarađuju, brinu o djeci, odvezu auto ne tehnički, promijene žarulju, probuše zid za policu, isfugiraju pločice…ne, ne šalim se. Sve to mi radimo. Ne nužno ja, ali mnoge žene to znaju i rade. Ja sam recimo, to sam već mnogo puta naglasila, loša žena. Ali sam nakon te Holjevke, nakon istrčanih 10 kilometara za 54 minute došla doma, napravila juhu, salatu i prilog, a moj čovjek je ispekao ribu. Kolače sam ‘ispekla’ u slastičarnici. Ali da, i ja sam došla doma i skuhala gotovo cijeli ručak jer mi žene to radimo. I sredila suđe, i usisala i sve te tako trivijalne i obične ženske poslove.

Nego, vratimo se mi na ravnopravnost. Znate li gdje ona počinje?

To sam se ja često pitala s obzirom da su moji roditelji došli iz pripizdine donje pa mi nikako nije bilo jasno od kuda meni ti, pa i pomalo radikalni stavovi. Ali danas znam… Moj deda je radio u Goraninu u Delnicama, moj deda je kuhao. Moja baka je radila u istoj firmi i kuhala je one dane kada on nije. Oni su zajedno spremali, čistili i brisali prašinu, zajedno su radili na vrtu, ona je hranila kokoši, on kopao. Ona je imala dane kada nije radila ništa, on se tome smijao. On je imao dane kada nije radio ništa, ona se tome smijala. Ona se dizala ujutro ranije da bi otišla u trgovinu po svježi kruh, on se dizao ranije čistiti snijeg ispred kuće. Ona nikada nije nosila teške stvari. On bi grintao, ali nikad joj nije dao da nosi više od tog svježeg kruha.

Moja mater je posebna priča. U osmom mjesecu trudnoće (ja sam tada imala 10 godina), ostavila je mene s očuhom i tri prsta otvorena otpizdila u neku tamo Vojvodinu jer je njena firma sklapala velik posao. Vratila se nakon tri dana sretna jer je sredila posao za jako puno novaca. Nije kukala oko svog trbuha, vena, nogu, ničeg. A imala je 36 godina i nije, ni u današnjim okvirima, bila baš mlada trudnica. Moja mater radila je do tog nekog ponedjeljka, u četvrtak je rodila. Simbolično, na Dan žena (pa sretan rođendan mojoj omiljenoj sestri).

Mojoj materi njen je šef rekao kada je odlazila rodit da se ne treba niti vratiti na posao. I više nikada ni nije u tu firmu.

To ju je pogodilo jer njega je smetalo što njegova mala šefica ide rađati. Nije ona puno očajavala nad tom svojom sudbinom, sabrala se i krenula dalje i kasnije rekla da joj je popast te firme (da, u međuvremenu je propala pa se ni ne bi imala gdje vratiti) najbolje što joj se dogodilo. Moja mater je isto loša žena. Uglavnom grozno kuha, rijetko bi uzimala bolovanje zbog bolesti djece, ali je faca. Moja majka nikada nije meni objašnjavala da se trebam boriti za ravnopravnost. Ona se u njenoj glavi podrazumijevala. Ona ne mislim da ja moram kuhati, ona misli da ja moram samo ono što ja hoću.

Moj očuh. Za 18. rođendan sam tražila kožnu jaknu. Dobila sam autoškolu jer svaka žena u 21. stoljeću mora znati voziti i nikad ne smiješ ovisiti o nekom muškarcu. Mrzila sam ga. Moja mater rekla je da ne trebam studirati novinarstvo jer za biti kurva i pijanica ne trebam trošiti njihove pare. On je rekao da je lakše biti kurva s diplomom. Danas vozim, imam diplomu, mogu si sama kupiti jaknu i nisam baš neka kurva. A ni pijanica. Moj očuh je sa mnom prolazio i lekcije iz betoniranja, gletanja, raznih šarafljenja i mijenjanja gume. Tko zna kakvog ćeš kretena naći, žena mora sve znati, govorio je. Na svu sreću kada te takvi odgajaju teško da ćeš naći kretena pa moj čovjek ne dopušta da nosim išta više od cvijeta, nikada nisam zamijenila gumu, a bome niti ne betoniram. Mom čovjeku nije čudno da ja trčim, utrkujem se i izvodim sve te svoje gluposti jer ne smatra da je išta na svijetu isključivo moj posao.

Moj svekar nikada nije pitao što sam kuhala njegovom sinu, ali se silno zanimao za moje trkačke pothvate.

Čak i kada sam trčala nedjeljom na dan rezerviran za okupljanje obitelji oko stola. Njemu je bilo zabavnije čuti koje mi je vrijeme bilo po kilometru. Volio je što sam emancipirana, što sam šefica nekim muškarcima i samo se brinuo hoće li to sve biti ok kad se vratim s porodiljnog.

A kako je biti emancipirana žena na poslu? Sjajno ako radite samo s muškarcima. Mi žene smo, ma koliko se ljutile zbog toga, toliko sklone samosažaljevanju da nas nekad niti ne žalim.

Ono što mi zaboravljamo je da mi ništa ne moramo. Ne moramo kuhati 15 sljedova, ne mora biti sve kao u apoteci, ne moramo biti uvijek tip-top, ne moramo biti bolje od muških kolega. Ne moramo dočekivati pijanu budalu s ispeglanim vešom, ne moramo trpjeti šamar. Ne moramo trpjeti da nas ne podupirete u našim snovima, niti da ste ljubomorni ako smo u nečemu bolje. Ne moramo odustati od trčanja jer nema skuhanog ručka. Imaš ruke, jači si? Kuhaj si sam. Ali mi moramo biti jednako dobre, jednako vrijedne, jednako uporne, jednako kreativne. Da, to moramo. A ne da s plusom na testu za trudnoću uzimamo bolovanje (osim ako to stvarno ne moramo), ostajemo godinu i pol doma jer mali malo kiše kada vidi sunce. Ne moramo biti svaki dan na bolovanju. Ne moramo se samolobotomizirati jer smo rodile i ispunile misiju postojanja jedne žene…

I očevi sve mogu. Jer ravnopravni smo, sjećate se. Nekad je vaš posao važnije, a ne samo njegov. Ne morate vi sve. Ali morate se založiti za sebe, a ne očekivati da će muška klika na vrhu primijetiti kako ste vi super ultra mega. Mislite da zaslužujete veću plaću? Tražite je. Mislite da vas se degradira jer ste žena? Recite to na glas, založite se za sebe. Mislite da trebate biti na višoj funkciji – uzmite je. Mislite da serem? Ja sam sve to u nekim fazama života napravila. I uvijek je ispalo dobro. I nisam se nikad vadila na djecu, nisam tražila da ne radim noćne smjene jer sam lani rodila. Ne, to je takav posao i naći ću način da ga odradim. Šta mog šefa treba brinuti kako. Hoću imati ista prava pa moram se onda i ja tako ponašati, zar ne? Hoću istu plaću? Moram je zaraditi. To ne znači raditi tri puta više, ali bome ne znači niti podviti rep kad je frka i onda kukati da me nitko ne voli i to je sigurno zato što sam žena. I da, moj muž je odrađivao prilagodbe, mnoga bolovanja, a bome i kuhao dok sam ja trčala za osrednjim rezultatom.

Iskreno, i trčanje me ohrabrilo za mnoge moje male feminističke diverzije jer ako mogu istrčati maraton, a u mojoj firmi ja sam jedina osoba koja je to napravila. Ne jedina žena, nego jedina osoba, šta ja to onda ne mogu...

 Ako mogu u bolovima trenirati, po kiši, po snijegu kako bi ja mogla biti nedovoljno dobra. A ako sam dobra i netko to ne primjećuje, nema problema objasnit ću mu. Da, mnogi moji dečki na poslu su u mnogočemu sjajni, ma i bolji od mene da se ne lažemo. I mnoge moje cure su fenomenalne i bolje od mnogih muškaraca, ali ovakvu naslovnicu mogu napraviti samo frajeri. Jer mi žene…. mi bi se bojale. Šta će selo misliti, ne smijemo se isticati, krivo će se shvatiti.

Ma jebeš to, ako si dobra – pokaži to, uzmi to, dokaži to. Ako misliš da možeš trčati ultramartone, trči ih. Ako misliš da možeš biti direktor svemira, reci to. Od kukanja i naricanja nad manjkom ravnopravnosti nema ništa, a neće imati niti vaše kćeri (ja imam sinove, meni ja lakše). 

Izvorni tekst pročitajte na blogu 'Trkoblogerica'. 

O autorici:

Moje je ime Anamaria Todorić i dugogodišnja sam novinarka i urednica. Majka sam dvoje djece i od prije dvije i pol godine zaljubljenica u dugoprugaško trčanje. Imam deset istrčanih polumaratona, maraton i na desetke manjih utrka. 

Pratiti me možete na blogu 'Trkoblogerica' te na Facebooku.