Deset godina, uz sve doprinose koje uzimaju iz plaće, uplaćujem i dopunsko. Ni dana nisam bila na bolovanju. Sada kad mi je potrebna operacija koja nije hitna poručili su mi da čekam nekoliko godina. Ili da si sama platim. Primjer je to jedne prijateljice. Druga do mjesta nužnog liječenja ima oko 65 km cestom. Ali Zavod za zdravstveno osiguranje priznaje joj samo udaljenost željezničkom prugom koja iznosi 49 kilometara. Pa zato ništa od putnih troškova koji se plaćaju samo ako je udaljenost od bolnice veća od 50 kilometara.
Nema veze što su vlakovi rijetki, stanice udaljene i ona ne može do njih hodati. To su još blagi primjeri iz našeg zdravstva. Oni koji nam slijede bit će vjerojatno još gori. Nakon što je u propali pokušaj sanacije zdravstva Vlada ulila 4,5 milijarde kuna, sada mu sjeku dodatnih 710 milijuna kuna. Kad kažu da će se uštedjeti primjerice 135 milijuna kuna za lijekove na recept, to samo znači da ćete ih vi morati platiti. Kad kažu da će na bolnicama uštedjeti 290 milijuna kuna, to samo znači da će biti manje operacija, dulje će se čekati i teže primati u bolnicu.
Na ljeto će HZZO biti izbačen izvan proračuna i više mu se neće moći politički rezati novac. Ali neće to donijeti bolju, a kamoli jeftiniju uslugu. On neće kao sada moći napraviti gubitke. Zato će morati štedjeti, a vidimo što to znači. Ukidanje nekih bolnica i odjela je realnost. Vjerojatno je i veće dopunsko osiguranje bez kojeg ćete morati biti bogataš kako biste se liječili. Skuplji lijekovi, manje naknade, to je budućnost. Kao sol na ranu ide i vraćanje zdravstvenog doprinosa na 15 posto. Vlada i Rajko Ostojić nisu uspjeli ozdraviti zdravstvo. Sada mi to trebamo dodatno platiti.