U posljednjih 16 utakmica europskih skupina Dinamo ima skor 0-1-15. Ne znam kako vam ovo zvuči, ali taj skor karakterističan je za države poput Andore ili San Marina. Oni bi taj bod proslavili šampanjcem, a nesretnik kome su ga “oteli” bio bi ismijan u vlastitoj državi. 

Dinamo je taj bod uzeo imenjaku iz Kijeva, a poraze... Njih više nitko ne broji. Nažalost, nikoga ne peku. Niti ne bole. Prvi put u posljednjih 27 godina, Dinamo na utakmici nije imao niti jednog svog navijača. I to dovoljno govori. Kada ostanete bez srca i duše, onda spasa nema. Život se gasi. I nema tih aparata koji vam mogu vratiti osmijeh na lice.

Osobno sam uvijek vjerovao u preokrete. Slogan “Nema predaje” jedan mi je od najdražih na svijetu. No, iskreno, u Sofiji sam na trenutak poželio da netko, kao u boksu, na teren baci ručnik i poviče: 'Dosta, predajemo se'. Gledati Dinamo na konopcima, da nakon aperkata i krošea u izranjavano tijelo stigne i direkt, za mene je previše. Boli, iako bol ne osjećamo. Jer, ako nema emocija, nema ni boli. A emocije su odavno napustile ovaj izmučeni i izranjavani klub.

Ostala je samo patnja. Za nekim prošlim vremenima, kada je Dinamo bio ponos grada, kada je ulaznica za Maksimir bila najljepši poklon, a pobjeda ispunjavala srce srećom. To je moj klub.

Zdravko Mamić sto puta se kleo u Dinamovu ljubav. Vrijeme je da je jednom i pokaže. Volite li Zdravko doista Dinamo, kao svoju obitelj, ne dozvolite mu da pati. Nije to zaslužio. Smijenili ste 'sto' trenera, promijenili 'tisuću' igrača... Nije pomoglo. Došlo je vrijeme da smijenite - sebe!