Svaki drugi maturant želi otići iz Hrvatske.
I gotovo svaki optuženik za kriminal i korupciju uspijeva pobjeći iz Hrvatske.
Nakon Ive Sanadera, Branimira Glavaša, Miroslava Kutle, Josipa Gucića, Ivice Todorića i mnogih drugih, sada je iz Hrvatske pobjegao i Zdravko Mamić. Ravno u Međugorje, samo dan uoči izricanja presude na Županijskom sudu u Osijeku.
I to je jedan od razloga zašto mladi žele napustiti državu u kojoj su ovakve stvari moguće, pa čak i normalne.
I obrasci su potpuno isti: svaki od navedenih koristili su se hrvatskom državom, veličali hrvatsku državu, hvalili se ljubavlju prema toj državi, mahali zastavama, domoljubljem i hrvatskim etiketama na stranim proizvodima, dok su tu državu zakidali za poreze, haračili po državnoj blagajni ili sramotili državu ratnim zločinima.
Da bi onda iz te države pobjegli kad je zagustilo.
Najavili uhićenja
Hrvatsko pravosuđe, policija i druga tijela izlazila su im u susret: obično su se unaprijed najavljivala hapšenja kako bi optuženik na vrijeme pobjegao ili su sudovi odobravali jamčevine bez neophodnih mjera opreza koja su optuženicima omogućavala da prijeđu granicu prije presude.
Nakon bijega ti nekadašnji stupovi društva i veliki domoljubi počeli su blatiti državu koju su do jučer cijedili, optuživati je za korumpirano pravosuđe, za namještene presude, izmišljanje dokaza, za nepravdu i nepoštenje.
Što također daje mladima poticaj da pobjegnu iz Hrvatske.
I bez obzira što je Zdravko Mamić danas osuđen na osječkom sudu, mnogi od navedenih bjegunaca na kraju su završili kao ugledni građani.
Branimir Glavaš je poslije bijega u BiH i izdržavanja kazne postao saborskim zastupnikom. Ivo Sanader još nema presudu i objavljuje knjige. Kutle gostuje u TV emisijama. Todorić likuje nad rušenjem ministara u Vladi.
Mala zadovoljština
U Mamićevu bijegu ima neke zadovoljštine, kao i u današnjoj nepravomoćnoj presudi, u makar nekakvoj pravdi koja je dostigla dosad nedodirljivog šefa Dinama i hrvatskog nogometa. Čovjeka koji je odavno zaslužio naći se iza rešetaka.
Međutim, bilo je takve zadovoljštine i kod Sanadera i Glavaša, pa i Kutle, ali iza njih nije ostalo ništa osim frustracije. Presude su srušene i suđenja su kretala ispočetka.
Tamo bi moglo biti i sa Zdravkom Mamićem, čovjekom koji je predsjednici Republike organizirao proslave rođendana, koji je svojedobno dobivao najveće aplauze na saborima HDZ-a, koji je držao u šaci gradonačelnike, premijere, policajce, poreznike i praktički pola države.
U ovoj državi daleko smo od bilo kakve pravomoćne presude, a kamoli izdržavanja kazne, za mnoge krupne zvjerke. I sa svakim takvim slučajem kao što je sada Mamićev, mladima su sve bliže izlazna vrata iz takve države.
Tko je idući?
Nema toga što Mamić nije pokušao izvesti uoči izricanja presude. Prijetio je da će presudu primiti kao Slobodan Praljak, pa je čitao izmišljenu SMS prepisku o pritisku DORH-a na sud, pa je prozivao čitav sustav koji se urotio protiv njega, da bi na koncu zbrisao u Hercegovinu.
Kao i Branimir Glavaš.
I sutra tko zna, možda i Milan Bandić, još jedan optuženik rodom iz susjedne države.
Uglavnom, ovakav bijeg, okolnosti koje su do njega dovele, frustracija javnosti koja mora gledati kako još jedan visokorangirani optuženik nesmetano bježi do pravde, stvaraju dodatnu klimu nezadovoljstva i nepovjerenja u institucije.
Tko želi ostati u zemlji koja nije sposobna uhititi, pa ni pravomoćno osuditi tako eksponirane optuženike? I to optuženike koji se i nakon bijega rugaju s državom koju su prethodno iskorištavali i pljačkali.
I to nepravomoćno osuđenog bjegunca koji je prjatelj s predsjednicom koja ima ovlasti pomilovanja.
Mala je ovo zemlja koliki je Zdravko Mamić bjegunac.