Scenarij je uvijek isti. Gotovo svaki ljubitelj ‘maksimirskog filma’ zna ga napamet - ‘bila je to ponuda koja se nije mogla odbiti’. I redatelj je uvijek isti. Zdravko Mamić dirigira kao Stanley Kubrick. Jedino se glumci mijenjaju. Nekad su to bili samo oni iznad 28 godina, potom oni malo mlađi, a prodajom Kovačića shvatili smo da abolirani nisu ni ‘tinejdžeri’. 

Kovačićevim odlaskom raspao se san o Dinamu na domaći pogon, o povratku u 1982., kada su domaći dečki igrali možda i najbolji nogomet koji se ikada igrao u Maksimiru. Mamiću se ‘srce paralo’ zbog te prodaje, no pogled na Alena Halilovića i Tina Jedvaja, Dinamovu omladinsku školu, vratio mu je boju u obraze. Nažalost, nakratko. 

Od omladinske škole, za koju su od grada Zagreba dobili novac da odgoje vlastiti igrački kadar, napravili su poligon za prodaju igrača. Umjesto da grad, navijači i publika uživaju u Dinamovoj mladosti, oni odlaze s 18, 17, 16, a spreman sam se okladiti da će već sutra prodati igrača koji nije odigrao niti jednu utakmicu za Dinamo. Ne vjerujem u priče da prodaju kako bi platili struju, vodu ili nešto treće. Za to su dovoljna i 22 milijuna kuna, koje na godinu ‘daruju’ građani Zagreba. A ako nisu, onda jest onaj 21 milijun od prodaje Kovačića i Vide. 

Ne vjerujem ni u priču o omladinskoj školi jer je danas u idealnih 11 tek pokoji igrač iz te iste škole. Čitamo o sjajnim dječacima, draguljima koji izlaze iz škole, no mi ih ne uspijevamo pošteno ni vidjeti, a već su prodani. Zapravo, siguran sam da je kupovinom Addyja Mamić ipak želio nešto poručiti - Addyo Jedvaj!