Oni su branili Hrvatsku od nacističkog i fašističkog okupatora, zaokružili granice neovisne Hrvatske, vratili Istru, Dalmaciju, Međimurje, njihovo nasljeđe ušlo je u preambulu hrvatskog Ustava, početak njihove borbe slavi se kao državni praznik, njihovom borbom hrvatska predsjednica hvalila se u Izraelu, njihov pokret "najveći u Europi" veličao je Zoran Milanović, prvi hrvatski predsjednik bio je njihov general.
Ali hrvatskih partizana svejedno nije bilo među povijesnim postrojbama na svečanom mimohodu oružanih snaga.
Bili su tu Trenkovi panduri i sinjski Alkari, Domagojevi strijelci i živopisnih postrojbi iz Čakovca i Varaždina, njih dvadesetak, za koje se nikada nije čulo i koji nisu ostavili veliki trag u hrvatskoj povijesti.
Ali partizana nije bilo.
Oni ne pripadaju hrvatskoj povijesti.
Partizani na pravoj strani
Razumljivo je zašto nije bilo ustaša i domobrana: oni su ratovali na strani fašističkog okupatora koji je raskomadao Hrvatsku, našli su se na krivoj strani povijesti u Drugom svjetskom ratu, premda njihovi pripadnici i dalje primaju mirovine iz državnog proračuna, a imena njihovih bojovnika nalaze se na spomenicima iz Domovinskog rata.
Ali partizani su bili na pravoj strani. Ili antifašisti, kako ih se sada eufemistički naziva.
Pa ipak ih nije bilo na mimohodu povodom dvadesete obljetnice akcije Oluja, akcije kojom je oslobođen hrvatski teritorij, baš kao što su ga od 1941. do 1945. oslobađali i hrvatski partizani.
I to je nečuvena sramota.
Iako to nije veliko iznenađenje.
Izjednačeni s komunistima
Partizana odavno nema među povijesnim postrojbama, njihov vrhovni zapovjednik nedavno je izbačen iz Ureda predsjednika Republike, njihovi spomenici su porušeni, ulice i trgovi preimenovani, a nasljeđe proglašeno komunističkim i time izjednačeno s totalitarističkim.
S jedne strane se hvalimo našim antifašistima, a s druge strane ih se sramimo prikazati.
Barem je jučer Zoran Milanović mogao progurati pokojeg partizana na mimohod, bio je to ionako njegov show, a i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović se hvalila da joj je rodbina bila u partizanima.
Ali ne, partizana nema. Oni ne postoje u hrvatskoj povijesti.
Postoje oni koji su ratovali za strana carstva, ali ne i oni koji su ratovali za hrvatsku državu. Iako je upravo na tom partizanskom, antifašističkom nasljeđu izrasla je samostalna i neovisna Hrvatska, njihove odore nisu dobrodošle na mimohod.
Zašto?
Kakav je to oblik licemjerja? Kakav je to kukavičluk? Čega se sramimo, ako to slavimo?
Nema ustaša, nema partizana
Obilježavamo Dan antifašističke borbe, slavimo Dan pobjede nad fašizmom, imamo Titov trg u Zagrebu, kunemo se u antifašizam pred Izraelcima i Michelom Platinijem, a onda partizane stavimo u istu ravan s ustašama.
Pa ako na mimohodu nema ustaša, neće biti ni partizana.
I o tome netko napokon mora povesti računa.
Netko mora objasniti koje je mjesto antifašista u hrvatskoj povijesti, osim kao apstraktnog pojma za pokazivanje kad se trebamo obraniti od svastike i fašističkih uzvika.
Netko mora objasniti koje je pravo mjesto tog "najvećeg antifašističkog pokreta u Europi". I tko si je uzeo za pravo da partizane i antifašiste izbriše iz povijesti?
Ako ih nema u mimohodu, onda ih ne treba biti ni u Ustavu, ni u udžbenicima, ni u Izraelu, ni u pismima čelnicima UEFA-e.
I neka se konačno završi s tom povijesnom mimikrijom.