“Kad će djeca?”
“Je l’ radite na tome?”
“Kad ćete ako ne sada?”
“Je l’ ima nešto na vidiku?”
“Što budete stariji, bit će vam teže.”
“Kako to misliš, možda ih nećete imati?”

I slična, uglavnom dobronamjerna pitanja. Meni je već dopizdilo, a ja sam muško. Mogu samo zamisliti koliko maltretiraju moju ženu. Jer je nekako normalno (zapravo, krajnje je vrijeme) da ako žena ima preko 30 godina, muža, i koliko-toliko okej financijsku situaciju, počne izbacivati djecu iz sebe. Što bi drugo trebala raditi sa svojim životom?

Mi još ne znamo hoćemo li ili ne imati djecu. U skorijoj budućnosti svakako ne. Meni je okej i da imamo i da nemamo. Ne vežem svoju sreću i smisao života za djecu. Ako ih ne budem imao, moj život će biti super. Ako ih budem imao, moj život će možda biti super. Ovisi kakva će mi djeca ispasti.

Htio bih naglasiti da me iznimno veseli kad netko tko želi dijete, i dobije dijete. I nemam ništa protiv ljudi kojima se sve vrti oko njihove djece. Ako te to veseli, super.

Čak mi ne smeta ni ako netko priča isključivo o svojoj djeci. Saslušat ću sve priče o prvom hodanju, crtanju, kenjanju, podrigivanju i svemu ostalome, pogledat ću sve slike i filmiće, doći ću na svaki dječji rođendan na koji sam pozvan (bilo bi čudno da dođem nepozvan), pričuvat ću nečije dijete ako treba, nema problema.

Samo mi nemoj nametati stav da su djeca jedino što vrijedi u životu i da je moj život neispunjen zato što nemam djece.

Osvrnuo bih se na neke argumente i komentare na koje sam naletio.

“Prirodno je imati djecu.”

Otkazivanje organa je također prirodno, pa što? Prirodno nije uvijek i fantastično.

“Ne znaš ti što je sreća dok ne dobiješ dijete.”

To je velika uvreda za:

Moju ženu
Obitelj
Prijatelje
Čokoladu
Bicikliranje
Glazbu
Netflix
Filmove
Knjige
Stripove
Birtije
Putovanja
Pisanje
Roštiljanje
Spavanje

Sve to me čini neizmjerno sretnim.

“Uvijek ćeš imati nekoga tko će te bezuvjetno voljeti.”

Već imam tog nekog. A i prilično sam siguran da će me dijete prestati voljeti ako ga prestanem hraniti i pružati mu smještaj. Neki uvjeti očito postoje. Usput, jesi čuo za ljude koji fizički i psihički maltretiraju svoje roditelje?

“Život će ti dobiti smisao kad dobiješ djecu.”

Drago mi je što je tvoj život dobio smisao kad si dobio dijete, ali iskreno se nadam da ti je život imao smisla i prije nego si dobio djecu. Jer što bi se dogodilo da iz nekog razloga nisi mogao imati djecu? Bio bi u depresiji ostatak života?

Ako je jedini smisao života produžavanje vrste, što mi onda uopće radimo na ovom svijetu? Samo produžujemo vrstu u nedogled? Po čemu smo onda drugačiji od životinja? Od svih stvari za koje je čovjek 21. stoljeća sposoban, zar je pravljenje potomaka i dalje jedino čemu naši životi trebaju težiti?

“Moraš prenijeti svoje gene dalje.”

Ne, ne moram. Nisam jebeni kralj pa da me brine tko će naslijediti prijestolje. Nisu moji geni ništa posebno pa da se MORAJU prenijeti dalje.

“Sebičan si jer ne želiš djecu.”

Nemam nikakvih problema priznati da je to jedan od glavnih razloga zašto trenutno ne želim imati djecu. Volim svoj život kakav je sad. Volim svoje hobije. Volim to što žena i ja možemo otići negdje kad god hoćemo i vratiti se kad god hoćemo. Volim spavati. Volim to što novac mogu potrošiti na sitna zadovoljstva, a ne na pelene. Ubijte me.

“Imaš sve uvjete za podići dijete.”

Da, znam. Žena i ja imamo dovoljno vremena, energije, i novaca. Sve one stvari koje više nećemo imati ako dobijemo dijete.

“Ali bio bi tako dobar roditelj.”

Okej, to mi nitko nikada nije rekao.

“Tko će se brinuti za tebe kad ostariš?”

S mojim stilom života, duboka starost je utopija. Osim toga, nadam se da ne radiš djecu samo zato da te mogu posluživati pod stare dane. Mogao bi se razočarati. Svijet je pun starijih osoba koje njihova djeca zanemaruju.

“Što ako požališ svoju odluku kad ostariš a onda bude prekasno?”

Što ako ti požališ jer si imao djecu, a onda bude prekasno? Sjeti se svih smradova, idiota i glupača s kojima si kontaktirao na ovaj ili onaj način. Svi su oni nečija djeca.

“Ako se ovaj trend niskog nataliteta nastavi, za 500 godina više neće biti Hrvata.”

Oh, ne. To znači da ću za 500 godina biti jako, jako tužan. Odnosno, bio bih jako, jako tužan da u tom trenutku nisam mrtav već 450 godina. Ako nas nestane, nestane.

Svijet je funkcionirao prije Hrvata, funkcionirat će i poslije Hrvata.

P.S.

Ukoliko za godinu ili dvije dobijemo dijete, izbrisat ću ovaj tekst, zanijekati da sam ga ikad napisao i zamijeniti ga s tekstom “Samo odvratne osobe ne žele djecu”.

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

O autoru: 

Moje ime je Leon Zrile. U slobodno vrijeme bicikliram, gledam filmove, i čitam knjige. O svojim pogledima na život pišem na svom blogu Profane misli dok na svojoj Facebook stranici Pseudohumor objavljujem kratke fore, anegdote, i raznorazne bedastoće iz svog života.