Za razliku od nekih prijašnjih prosvjeda, ovaj nije bio svrha samom sebi već je bio samo način da do javnosti, ali i političara, dođu konstruktivni prijedlozi promjena sustava koji očigledno ne funkcionira. Bilo je prosvjeda koji su bili osjetno posjećeniji, ali organizatori nisu znali što učiniti s tim društvenim kapitalom pa ispada da su prosvjedi bili svrha sami sebi. Ali sada je drugačije. Sigurno je drugačije. I zbog fokusa organizatora i zbog ozbiljnosti problema, ali i zbog toga što je javnost konačno senzibilizirana na opseg i neljudskost takvih situacija. Ako pročitate samo jedno od bezbroj svjedočanstava na Facebook grupi #spasime, ne možete ne reagirati. Ako imate i trunku ljudskosti, učinit ćete sve što možete da žrtve obiteljskog nasilja prestanu biti i žrtve sustava, a prečesto su bile. U tom sustavu ima i sjajnih, predanih radnika, kao i onih koji su zalutali, ali čini se da ni ovi sa stvarnim znanjem i motivacijom često nisu mogli uistinu pomoći žrtvama. Sudstvo je tragično sporo, policija je često okarakterizirala te zločine kao prekršajčiće, socijalni radnici nisu imali ovlasti da provedu potrebne mjere, a iz nekoga razloga žrtvama nije osigurana ni stručna psihološka pomoć. A ženama i djeci treba pomoć svih u sustavu. Problem se mora rješavati sustavno ili će ih sustav i dalje dodatno traumatizirati.

Ajmo redom – nijedan oblik nasilja, ali nijedan ne smije biti klasificiran kao prekršaj koji najčešće rezultira uvjetnom kaznom. Fizičko nasilje često prati i psihičko, a to ostavlja ozbiljne posljedice. I na tijelu i na duši. I ne smije se, nikako se ne smije shvaćati olako kao što je dosad često bio slučaj.

Sudstvo mora brže donositi odluke, a nasilnici se moraju strpati iza rešetaka tako da žrtve mogu lakše reorganizirati svoj život. Mislim da i jedni i drugi moraju primiti adekvatnu psihološku pomoć. Nasilnici će u jednom trenutku izaći iz zatvora i treba
se maksimalno potruditi da prestanu biti jadnici koji će se iskaljivati na nemoćnijima. Samo se slabići iskaljuju na fizički slabijima! Zatvor bi trebali iskoristiti kao priliku za istinsku rehabilitaciju.

Naravno, pomoć je potrebna i žrtvama. One moraju znati da nisu krive, da nitko ne zaslužuje takav tretman i treba im pomoći da se ne doživljavaju onako kako su ih zlostavljači doživjeli. Kada nekome godinama govorite da je smeće, a tako ga i tretirate, mnogi se počnu tako i osjećati. I tim ženama, kao i djeci, potrebna je kontinuirana stručna pomoć, sve dok ne postanu i emocionalno i egzistencijalno neovisni o nasilniku.

Naravno da i socijalnih radnika treba biti osjetno više tako da stignu obaviti svoj posao. Nužna je bolja organizacija i smanjivanje papirologije, sigurno i smanjivanje opsega posla. A ako netko nije za taj posao, neka ostavi mjesto za one koji jesu. Jer taj posao moraš doživljavati kao poziv.

Potrebno je i više sigurnih kuća i stalni telefonski broj na koje se žrtve mogu javiti i zatražiti pomoć i to su sve bili odlični prijedlozi, ali meni se čini da trebamo ići još dublje. Naime, mislim da naše društvo mora promijeniti razmišljanje o nasilju kao takvom. Naime, većina nas je odgajana nasiljem. Ljudi to ne vole čuti, a još manje vole priznati pa se onda koriste razni eufemizmi. Nije to prema djetetu poletjela pljuska ili šaka koja pokazuje neznanje i nemoć roditelja, nego su ga, eto, samo malo, onako odgojno...
Moramo shvatiti da ne postoji odgojno nasilje. Ne postoji opravdana pljuska upućena nemoćnoj osobi. I ne postoji bezazleno nasilje. Svako oblik nasilja ostavlja posljedice. Svaki put kada udarite svoje dijete, osim što pokazujete svoju nemoć i frustraciju, vi im zapravo poručujete da je nasilje uobičajeno, normalno, prihvatljivo. A nije. Ne smije biti!

Zato mislim da bi i roditeljima trebala stručna podrška, da im se objasne drugi načini odgoja. Jer nitko ne želi biti neznalica. Ako su roditelji iole savjesniji sigurno ne žele svojoj djeci otežati život. Velika većina roditelja ima volju i kapacitet za učenjem i doista im treba osigurati mogućnost da shvate kako nasilje nad djecom, i nemoćnijima uopće, ima alternativu.

O tome bi trebali učiti i djecu u školi. Morali bi proći osnove emocionalne pismenosti, nošenje s ljutnjom, frustracijama, prihvaćanje svog neznanja i nemoći u određenim situacijama... Ako je škola doista odgojno-obrazovna ustanova, onda se i o tome mora učiti.

Realno, dio odgovornosti za nedavne užase snose i neki borci protiv Istanbulske konvencije koji su širili gluposti o tome kako će muškarci sada masovno izjavljivati da su žene i onda maltretirati žene u javnim wc-ima... Ta i slične besmislice stavile su fokus na gluposti, umjesto da se koncentriramo na što bolju i bržu primjenu tog dokumenta kojem je cilj sveobuhvatnija zaštita žrtava. A ako netko i dalje ne zna što je rod, pitajte osrednjeg srednjoškolca koji je imao sociologiju. Samo nemojte pitati ideološke ratnike koji ne prezaju ni pred čim da bi se borili za svoju ideologiju.  Uostalom, nije li vam čudno da brbljaju kako im je stalo do obitelji, a kada se događaju ovakvi užasi u obitelji, onda šute? Ovakvi prosvjedi ih ne interesiraju, neće organizirati autobuse iz drugih krajeva Hrvatske, ma ni iz Zagreba. Jer su ovo prosvjedi za ljude, a ne za ideologiju.

Dakle, svi snose dio odgovornosti. Svi. Svi moraju biti dio rješenja jer problemi su preduboki. A sve što su dosad pokazali organizatori prosvjeda ostavlja dojam da neće posustati, da će inzistirati na konkretnim rješenjima. To je sada postao pravi društveni pokret koji će istinski pokrenuti ovo društvo.

Osim na BlogBusteru, Brunu možete pratiti na Facebooku, Instagramu i YouTubeu!