Andrej Plenković stigao je u Knin kao izborni pobjednik koji je slomio desnu opoziciju u stranci i satrao desničarsku opoziciju na parlamentarnim izborima, koji je uvjerljivo formirao vlast, eutanazirao ekstremnu desnicu i pripitomio provokatore. 

A HOS-ovce ostavio iza metalne ograde. Navodno zbog korone.

Zbog toga je mogao, osnažen i ohrabren, održati govor kakav se dugo očekivao od hrvatskog premijera, ali još više od predsjednika HDZ-a. 

Spomenuo je hrvatske i srpske žrtve, osudio hrvatske i srpske zločine, izrazio žaljenje zbog ratnih zločina počinjenih s hrvatske strane, citirao (ali ne i osudio) Franju Tuđmana, poručio da "legitimno pravo na obranu nije opravdanje za nedjelo" te upozorio da je "takav čin ružan ožiljak na pravedno lice i obrambeni karakter Domovinskog rata".

Isto tako, naglasio je kako očekuje od hrvatskog društva - "osobito predstavnika Srba" - da jasno osude sve zločine nad Hrvatima.

Milošević bez pljeska

Za svoj govor dobio je pljesak okupljenih, ali ne i pljesak Borisa Miloševića, potpredsjednika Vlade i predstavnika srpske nacionalne manjine, koji je na premijerov govor ostao skrštenih ruku i spuštena pogleda. 

Iako ga je kasnije podržao.

Plenkoviću su trebale pune četiri godine da održi ovakav govor u Kninu. Jasno je i zašto: prvo se morao obračunati s desnom opozicijom u HDZ-u, pa osvojiti drugi mandat na vlasti, a pomogla mu je i činjenica da proslava Oluje dolazi neposredno nakon parlamentarnih izbora, kad su strasti ispuhane i protivnici poraženi.

Za ovakav govor Plenkoviću je trebalo snage, više nego hrabrosti.

Uspio je, diplomatski kako samo on to zna, izbalansirati govor u kojem je spomenuo svačiju krivnju i izrazio žaljenje za svačijom žrtvom. 

Katarza u Kninu

Zahvaljujući tome, proslava Oluje napokon je prošla u pomirbenom i pomalo katarzičnom tonu, gdje je Ante Gotovina služio kao faktor zajedništva, Oluja se konačno nije koristila za pučistički bunt protiv Vlade (HDZ to nije dozvolio) i napokon se oko Oluje nije širio sentiment trijumfalizma zbog pobjede i istjerivanja Srba.

Veliki je to korak bio za predsjednika HDZ-a, a onda i Vlade.

Međutim, ono što je Plenković zaboravio u svom govoru bila je osuda državne politike koja je u godinama nakon Oluje produbljivala nepravdu, štitila zločince, zataškavala zločine, onemogućavala povratak Srba...

Konkretni zločini mogli bi se smatrati incidentima i izuzecima da politika HDZ-a i Franje Tuđmana u naredne četiri godine nije Oluju, a time i Hrvatsku, postavila u poziciju taoca individualnih zločina. Time je država preuzela grijeh na sebe, produbila ga i promovirala ga skoro do statusa državne politike. 

Politike HDZ-a i politike Franje Tuđmana kojemu se Plenković danas klanja.

HDZ-ov grijeh

Zbog toga je bilo važno da upravo predsjednik HDZ-a održi govor u kojem je Oluju odvojio od zločina, ali je trebalo i zločine odvojiti od državne politike koja je pojedinačni grijeh zločinaca prenosila na čitavu državu.

Upravo zbog odnosa HDZ-a prema Oluji trebalo je čak 25 godina da njegov predsjednik održi ovako važan govor u Kninu, kao i da prvi predstavnik Srba u Hrvatskoj dođe na ovu proslavu. Premda je to i Miloševićeva proslava: njegov otac bio je hrvatski branitelj. 

Ali bila je to i njegova tragedija: hrvatski branitelji ubili su njegovu baku nakon Oluje.

Plenković je, dakle, mogao održati ovako važan govor jer su se za to stekli uvjeti, prvenstveno za njega kao premijera i šefa HDZ-a, kao što su mu pomogli organizatori zabranivši pristup HOS-ovcima, kao što mu je na ruku išla i činjenica da su lideri Domovinskog pokreta došli u Knin kao izborni gubitnici, a ne kao politički faktori. 

Kako god bilo, možda je ovo bila prekretnica u odnosu prema Oluji, nakon koje Hrvatska više neće biti talac zločina i politike koja zataškava zločine, niti će ova manifestacija biti poligon za brušenje nacionalističkih strasti i huškanje protiv Srba. 

Nažalost, Hrvatska je već imala ovakvih prekretnica, nakon kojih se uporno vraćala na staro. Na Plenkoviću je da dovrši ono što je započeo danas u Kninu.