Damir Krstičević je malo nervozan.
"Dođe ti netko bez ikakvog poštivanja, da meni stavi tu maketu", pravdao se ministar obrane novinarima nakon što je ovoga popodneva ljutitom reakcijom bacio na pod maketu aviona koju mu je u Saboru servirao SDP-ov Franko Vidović.
"Morate razumjeti", nastavio je, "ja sam ratnik. I ja sam čovjek. Nije legitimno da mi donosi maketu. To je poniženje, to nije sportski".
I onda ono najvažnije: "Tako se ne radi s vojnikom".
Tako je uzrujani Damir Krstičević još jednom zaboravio na važnu stvar: on više nije vojnik, već ministar u Vladi. Ako želi biti vojnik, onda bi se morao prijaviti u vojsku. Ako želi biti ratnik, neka pronađe neki rat.
Položaj ministra u Vladi civilna je dužnost, a uloga ministra odvojena je od vojnog sektora. Krstičević je ministar i političar, a ne "vojnik i ratnik".
Što on uporno zaboravlja.
Političar, a ne ratnik
Ne samo da zaboravlja. On to koristi kao argument protiv bilo koje kritike, pa i provokacije. Legitimno je bilo da Vidović njega isprovocira s maketom aviona, to je draž parlamentarnog života dokle god se kreće u granicama elementarne pristojnosti. A legitimno je i da je Krstičević kao političar izgubio živce i razbio tu anketu, koliko god to izlazilo iz granica te elementarne pristojnosti.
Ali da Krstičević koristi položaj "ratnika i vojnika" u parlamentarnoj polemici s izabranim zastupnikom oporbe, apsolutno nije primjereno. Jer ima u Saboru još "ratnika i vojnika" koji su taj dio svog života ostavili iza sebe i nastavili sa civilnim životom.
U Krstičeviću toliko omiljenoj i očito, nakon prisilnog umirovljenja, nikad prežaljenoj vojsci strogo se poštuje hijerarhija i lanac zapovijedanja. U vojsci naprosto vrijede druga pravila. Ali vojska je svijet za sebe.
Politika je nešto drugo i Krstičević se mora na to početi navikavati.
Paradiranje u uniformi
Ne samo da mora prestati paradirati u vojnoj uniformi, ne samo što ga kolege političari trebaju prestati oslovljavati "generalom", već mora naučiti podnositi kritiku i provokaciju. Svaki ministar na to mora biti spreman.
Krstičević je član jedne stranke, ministar jedne političke Vlade i podložan je kritici oporbe, kao i nadzoru i propitivanjima javnosti.
Paradoksalno, Krstičević je 2000. godine bio prisilno umirovljen nakon generalskog pisma zato što se, po mišljenju predsjednika Stipe Mesića, kao vojnik previše miješao u politiku. Sada kad je političar ne može se prestati ponašati kao vojnik.
Krstičevićeve zasluge u ratu, njegovi činovi i odlikovanja dio su neke zasebne i davno završene priče. Krstičević je sada političar: odgovoran javnosti, zastupnicima, medijima, građanima koji su ga izabrali.
Možemo to postaviti i ovako: ako je već prigovorio Vidoviću da jednom ratniku i vojniku nije smio smjestiti onakvu provokaciju, onda se može reći i da onakva reakcija ministra Krstičevića nije bila primjerena jednom "ratniku i vojniku".
Ili "oficiru i džentlmenu".
Pretanka koža
Ova pretjerana reakcija, garnirana pozivanjem na nekakve ratne zasluge, svjedoči onome što se o Krstičeviću odavno znalo - da ima pretanku kožu za poziciju ministra i političara.
Međutim, ona govori i o tome da se ministar nalazi pod velikim pritiskom u vezi propale nabavke izraelskih aviona u jeku novih mejlova i dokaza o tome da je Amerika upozoravala da izraelski avioni neće dobiti dozvolu za prodaju Hrvatskoj, kao i da je državni vrh o tome bio i službeno obaviješten.
A nisu pomogle i optužbe iz Srbije za ratni zločin 1995. godine nad izbjegličkom kolonom u Bosni i Hercegovini.
Dakle, ako je ministar toliko nervozan da ga ovakva jeftina provokacija oporbe može dovesti do incidentnog stanja, onda je možda vrijeme da se zahvali na dužnosti i posveti nekom drugom poslu.
Za svoju i za dobrobit hrvatske javnosti.