Štoviše, nerijetko se uhvatim i kako sama živim nezadovoljsto, a i ti, vjerujem, ako si dovoljno iskren prema samome sebi. Na sve strane cijeli spektar nezadovoljstava oko svakoga od nas – nezadovoljstvo poslom koji radimo, vezama u kojima smo, prijateljstvima koja su davno to prestala biti, prostorom u kojem živimo, vrtom koji gledamo s prozora, nezadovoljstvo vlastitim izgledom, pretrpanim rasporedom u kojem nema mjesta ni vremena za uživanje, situacijom, pa u konačnici i nezadovoljstvo životom generalno...

I što najčešće radimo po tom pitanju? Baš ništa. Sjedimo i žalimo se jedni drugima po kavama i druženjima, tipkamo si međusobno kilometarske poruke o svojim nezadovoljstvima i uporno biramo liniju manjeg otpora. Uhvatim sebe prije par tjedana kako iz svog lijepog novog stana gledam van kroz prozor i po sto osmi put nekome ponavljam već uhodanu „da, da, sve nam je lijepo tu, ali taj vrt dolje, užas“ rečenicu... Iz dana u dan ja sa svog prozora gledam taj zapušteni užas od vrta, iz dana u dan sam tim istim pogledom nezadovoljna, iz dana u dan svima se žalim, cendram i trošim energiju na realno NIŠTA, gledam druge vrtove u susjedstvu i uzdišem sama sa sobom „da je barem meni takav vrt“, umjesto da raskrčim taj kaos pod prozorom koji mi smeta, uložim malo truda i rada, odem u Pevec i nakupujem si sve biljke koje mi srce poželi (ali doslovno), pa ih preselim pod svoj prozor...

Jer naravno da je lakše sjediti i žaliti se od jutra do sutra nego pokrenuti se i učiniti nešto... Učiniti nešto od sebe, promijeniti posao kojim smo nezadovoljni, izaći iz veze u kojoj smo nesretni, prekinuti prijateljstva koja više nemaju smisla, srediti životni prostor, otići u Pevec i nakupovati automobil pun biljki kojima do tad ni ime nismo znali izgovoriti a kamoli ih održati na životu, pa urediti taj vrt da nam i pogled s prozora postane ugodan, početi raditi na svom izgledu, promijeniti situaciju... U konačnici skrojiti život po svojoj mjeri!

Čak i ako finalni produkt ne ispadne savršen, čak i ako ponekad riskiramo u smjeru nečeg boljeg a ne ispadne onako kako smo se nadali, svejedno ćemo biti zadovoljni što smo se maknuli s mrtve točke. U svakom slučaju zadovoljniji nego da nismo napravili ništa i da smo ostali zarobljeni u svom nezadovoljstvu. Možda ćemo čak i nakon promašaja skupiti hrabrosti i pokušati ponovno, dok stvari ne budu onakve kakvima smo ih zamislili.

Ja sam svjesna da za velike životne promjene treba i hrabrosti i snage i volje, ali isto tako duboko vjerujem da svatko od nas može sam sebi skrojiti bolji život. Uzeti kontrolu i skrojit si život kakav želi, ili barem približno kakav želi. U najmanju ruku, možemo se za korak približiti tom životu koji želimo... A korak po korak nas mogu dovesti puno dalje nego što bi se čovjek u svom strahu i sigurnoj udobnosti nezadovoljavajuće svakodnevice nadao.

Gledam to kroz male stvari; sadnica po sadnica koju sam dovukla... I eto vrta koji izgleda kao da sam odjel s biljkama iz Peveca precrtala u svoje dvorište. A nije da sam se rodila s nekim hortikulturnim talentom, nisam čak ni ruke zaprljala zemljom od onog doba kad sam imala pet godina i od blata ispred zgrade radila sladolede... Pa je opet ispalo dobro, ili barem (puno) bolje od onoga kako je prvotno bilo. Jer sam zasukala rukave, pokrenula se i zasadila nešto.

Napravi i ti to sa svojim životom. Zasuči rukave, pokreni se, zaprljaj ruke malo...

Ništa baš nemaš za izgubiti, a toliko doba imaš za dobiti.

Jer jedno je sigurno - iz nezadovoljstva nikad ništa dobro nije izraslo!

Više zanimljivosti i ideja kako brzo i lako urediti vrt pronađite u Vrtnoj patroli.