Što smo važno doznali na jutrošnjem sudskom ročištu u Londonu povodom izručenja Ivice Todorića Hrvatskoj?
Da se Gazda bori protiv korupcije.
"Ovo nisu moje pobjede nego pobjede svih onih koji se bore protiv korupcije u Hrvatskoj", izjavio je Todorić po izlasku sa suda. "I njima čestitam da razotkrijemo sve ono što u Hrvatskoj i regiji ne vrijedi".
Pa ako se Ivica Todorić bori protiv korupcije, onda je najbolje da se svi ostali ostave te borbe. Jer onda to nije borba protiv korupcije. To je spašavanje Todorićeve kože kamuflirano u borbu protiv korupcije.
Fascinantna je bila ta Todorićeva izjava nakon ročišta na kojem je njegovoj obrani odobreno još mjesec dana vremena da sakupe nove dokaze protiv izručenja.
Zamislimo samo taj paradoks: da Todorić predvodi bitku protiv korupcije.
U tom slučaju, ako je doista do toga došlo, najbolje bi bilo da svi ostali dignu ruke. To više doista nema smisla.
Zašto?
Pa možda zato što je ta ista korupcija u Hrvatskoj desetljećima bujala paralelno s bujanjem Todorićeva poslovnog carstva. Na istim temeljima, s istim akterima, uz iste modele.
Todorić rastao s korupcijom
Todorić se tada nije stavio na čelo te borbe. Dapače, sjajno je surađivao s koruptivnim sistemom koji je prožeo i preuzeo državu, društvo, ekonomiju, pravosuđe, medije i da ne nabrajamo dalje. Sad kad je korupcija zalupala na Todorićeva vrata, a Gazda ostao bez dvorca i carstva, sad Todorić ne samo da daje podršku svim borcima protiv korupcije, već se stavlja na čelo te borbe.
Nešto slično slušali smo i od Ive Sanadera.
Njegovi argumenti protiv izručenja bili su svojedobno identični optužbama protiv njegovih metoda vladanja. Od političke korupcije, preko utjecaja na pravosuđe, institucije, medije, do manipulacija sudstvom.
Sada Ivica Todorić, osoba koja je u svom poslovnom uzletu iza sebe ostavljao razne koruptivne, kriminalne i klijentelističke kosture, koja je kontrolirala politiku, institucije, medije, sada kao argument protiv izručenja navodi tvrdnju da se upravo on bori protiv korupcije.
Dobar dio onoga što on sada stavlja na teret Martini Dalić i ovoj Vladi opis je njegova višedesetljetnog modus operandija. Tada se to nije nazivalo borbom protiv korupcije. Barem ne u Kulmerovim dvorima.
Da se razumijemo, nije Ivica Todorić potpuno u krivu.
Vlada smrdi na korupciju - onda i sad
Ono kako se Plenkovićeva vlada ponašala u aferi Agrokor, od pisanja zakona, preko procesa nagodbe do afera i ostavke Martine Dalić, istinski smrdi na korupciju, na klijentelizam, pogodovanje, prožeto je netransparentnošću, skrivanjem istine pa i otvorenim laganjem.
Pa ako se Martina Dalić hvali da je zabranjivala medijima objavljivanje inkriminirajućih informacija, to onda zvuči kao da se poslužila Todorićevim višegodišnjim modelom kontroliranja i ucjenjivanja medija.
Todorić je godinama skrivao podatke o rastu svog carstva, Dalić je skrivala podatke o preuzimanju Todorićeva carstva. Država je godinama ispod žita pogodovala Todoriću, sada mu je Država odlučila ispod žita oduzeti sve to.
Borba postaje ruglo
I zato Todorić može dobrim dijelom biti u pravu, ali on ne može biti na čelu borbe protiv korupcije u Hrvatskoj, baš kao što to nije mogao biti ni Sanader ili nedajbože, Milan Bandić i njima slični.
Jer u tom slučaju ta borba nema smisla. Postaje ruglo. I pretvara se u nabacivanje blatom među onima koji se borbe protiv korupcije sjete jedino kad trebaju sakriti vlastitu korupciju.
Država ganja Todorića zbog kriminala skrivajući i zataškavajući vlastita nedjela, a Todorić optužuje državu zbog korupcije nastojeći tako skrenuti pažnju s vlastitih grijeha.
Može se to, kako je netko već rekao, nazvati "bratoubilačkim ratom", ali ne i borbom protiv korupcije.
Neka Gazda i njegova Cherie Blair do listopada pronađu neki prikladniji termin kojim bi se zaštitili od naloga za izručenje. Jer ovako ne samo da vrijeđaju prave borce protiv korupcije, nego i od te borbe prave sprdačinu.
Više nego što je to bila sprdačina sve do sada.