Bilo je mnogo takvih situacija u modernoj hrvatskoj povijesti.
Recimo, onda kad je Franjo Tuđman postrojio državni vrh, vojnike, orkestar i oduševljeni narod sa zastavicama na Pleso kako bi dočekao Billa Clintona koji je u kožnjaku sišao na crveni tepih dok mu se avion punio gorivom.
Ili kad je premijerka Jadranka Kosor zbunjeno tražila mjesto kamo će ostaviti ogromnu torbu kako bi se uslikala s Barackom Obamom, a onda ga tražila autogram i on joj se potpisao na jelovniku.
Ili kad Tomislav Karamarko nije znao beknuti pred Angelom Merkel.
Ili još bolje, kad se Kolinda Grabar Kitarović uslikala pred ogradom Bijele kuće.
Ali ona jučerašnja slika s Donaldom Trumpom na summitu NATO saveza u Bruxellesu podigla je letvicu. I govorila tisuću riječi.
Onaj pogled pun divljenja koji je hrvatska predsjednica uputila Donaldu Trumpu, predsjedniku koji se došao bahato pokazati na NATO summit, koji je odgurnuo crnogorskog predsjednika kako bi se dokopao prvog reda, koji je u govoru izvrijeđao čelnike država NATO saveza koji su mu se praktički smijali u lice, izazvao je zgražanje, podsmijeh, ali ne i čuđenje u hrvatskoj javnosti i po društvenim mrežama.
Možda je to bilo slučajno, možda je ta jedna sekunda u kojoj je fotoreporter uhvatio kadar u kojem Kitarović zadivljeno gleda u Trumpa koji načubljen bulji u daljinu bila izuzetak, ali svakome u Hrvatskoj je jasno da to nije bilo tako.
Nije izuzetak
Da to nije bio izuzetak kod hrvatske predsjednice, kao što to nije bila rijetkost kod hrvatskih predsjednika, premijera i političara na međunarodnim skupovima.
Jer, Kolinda je svojom izjavom u kojoj se pohvalila da je Trumpa (uživo, a ne preko ograde Bijele kuće) pozvala da dođe u Hrvatsku, te s oduševljenjem prenosila izvještaj sa svojih nekoliko riječi s državnikom koji izaziva prezir u modernom svijetu, otkrila da ona fotografija ipak nije slučajna.
Da je doista ovdje riječ o stanovitom divljenju. Makar impresioniranosti osobe koja ima već dovoljno diplomatskog staža da se više ne bi mogla impresionirati u ovakvim prigodama.
Voli frizuru
Ali ako se Tuđman mogao onako impresionirati Clintonom na pisti Zračne luke, onda je valjda dozvoljeno Kolindi da se zadivi Trumpom. I njegovom frizurom.
Uostalom, i njezin bivši šef Ivo Sanader napravio je narodnjački dernek s Georgeom W. Bushom u Zagrebu, zajednički podizao ruke s njim pred oduševljenim masama na Markovu trgu.
Pa zašto onda Kolinda ne bi samo udivljeno gledala u Trumpa?
Ono što je problematično u svemu tome, u toj seriji gafova i diplomatskih ispada, jest kompleksaški duh koji izbija iz hrvatskih političara u susretu pred moćnijim zapadnjačkim kolegama.
Ta impresioniranost izabranim predstavnicima velikih nacija otkriva komplekse ne toliko malih nacija, već malih političara. (I Karamarka ostavlja bez riječi.) Iz toga isijava kolonijalni štih, podložnost i pokornost pred velikim liderima koji su veliki samo zato što dolaze iz velikih država.
Tko bi volio Trumpa?
Donald Trump sigurno nije osoba kojoj bi se trebalo iskazivati divljenje, a još manje se gurati kroz gužvu kako bi se uslikalo njemu uz bok. Jer, to je osoba koja nije samo pod istragama i sumnjama u vlastitoj zemlji, već je ostala upamćena po seriji šovinističkih, seksističkih, rasističkih izjava i po mnogima predstavlja prijetnju svjetskom pretku.
Zar je doista predsjednici RH bilo u interesu uslikati se uz bok s takvim predsjednikom?
Zanimljivo, upravo lideri hrvatske desnice i HDZ-a najžešće se udaraju u domoljubna prsa, pozivaju se na dostojanstvo male nacije, na dignitet države, samostalnost, samostojnost, neovisnost. Pa se upravo oni najviše ponižavaju na međunarodnim susretima.
Clinton nikada nije došao u službeni posjet Franji Tuđmanu, ali je Tuđmanova propaganda od usputnog tankanja napravila državnički spektakl. Barack Obama nikada nije došao u Hrvatsku, ali se Kosor ogrebala za njegov autogram.
Ni Trump, taj žestoki američki izolacionist, vjerojatno nikada neće doći u Hrvatsku - niti bi trebao doći - ali se Kitarović pobrinula da ostavi uspomenu na najbliže što je došla Trumpu u svom mandatu.
Pogled pun divljenja ući će u antologiju hrvatske vanjske politike.