Silno sam se veselio mogućem zlatu rukometaša, priznajem, iz prilično sebičnih razloga. Bio sam spreman napisati zgodan tekstić o završetku nekih mitova, mitova o Červaru i Baliću. Ne zato što bih imao nešto protiv njih, nikako, ni s jednim ni s drugim u životu ni riječ nisam razmijenio, nego zato što je uvijek zgodno i izazovno razmišljati o ciljanom stvaranju, trajanju i završetku mitova koji su javno dobro, u “kruha i igara” svijetu u koji nas je uragan sudbine ubacio. 

Tja, nikad nisam nikoga za šankom čuo da diskutira o atomskoj fizici ili globalnom zatopljenju, ali čim neka naša reprezentacija igra na kakvom velikom natjecanju, svi postajemo izbornici, desna krila i organizatori, već prema tome o kojem se sportu radi, a i ja pripadam istome mentalitetu. Ovako, s broncom, hm... Nisam siguran jesu li spomenuti mitovi doista okončani, imaju li ograničen vijek trajanja ili nemaju, ne usuđujem se pisati o tome. Siguran sam samo da u punom sjaju traje samo jedan mit - onaj o Zoranu Gobcu. Povijest nas je naučila, i još nas uči, da su svi u rukometu zamjenjivi, samo on nije.

Ma kako nespretan i bahat povremeno bio u komunikaciji s javnošću, rezultate koje ostavlja za sobom tijekom apsolutne vladavine nitko ne može osporiti i relativizirati. Učvrstio je taj mit i ovom broncom, koja bi po mome mišljenju trebala biti “samo” jedna od usputnih postaja prema Olimpijskim igrama u Riju 2016. Tako je reprezentacija bila složena. Makar ima i veliku apsolutnu težinu. Pitajte košarkaše, koji bi rado mijenjali sva četvrtfinala od 96’ naovamo za nju.