Dvadeset i pet godina kad su nekoć žene već debelo podizale obitelji, te novim naraštajima omogućavale blaženo, iako kratko djetinjstvo. Ipak, ne bih nikako rekla da se zbog toga moderne žene "sa zakašnjenjem" odlučuju na brak. Goniti karijeru nije dječja igra. Kako bilo, ja uvijek biram potonje, premda se u svijetu odraslih karakteriziram kao 'karijeristica'.

U jednom od prethodnih postova spomenula sam u kolikoj (neprirodnoj) mjeri volim igračke. Nazivam se "kolekcionarkom", a zapravo je jedina istina da naprosto volim igračke. Male ili velike, gumene, plastične ili plišane, nepokretne ili interaktivne. Srce mi zaigra kad ugledam prodavaonicu igračaka, a novčanik zasvrbi sa svakom zanimljivom dječjom serijom igračaka koju mi oči pronađu na policama (kad smo već kod toga, prije nekoliko dana sam otkrila da su već lansirali plišane likove iz animiranog filma The Secret Life of Pets koji još nije ni počeo igrati u hrvatskim kinima). Dok prave žene kupuju parfeme, ja kupujem igračke - takozvane skupljače prašine.

Osim toga duboko cijenim čak i ono što samo ima potencijala da postane sredstvo za igru premda mu to nije primarna namjena. Neću nikada zaboraviti VHS kasete od kojih sam svojim Barbikama gradila raskošne kuće. Doduše, svugdje su išle pješice jer roditelji maloj Matini nikada nisu kupili Barbie auto, ali se ne može se poreći da im je svaka soba bila uređena po posljednjoj barbijevskoj modi.

Pobogu, ja sam čovjek koji kad dođe u goste obiteljima s djecom odlazi u dječje sobe i gleda s kakvim se igračkama maleni igraju.

Žalostan je društveni pritisak koji osobi od 25 godina poručuje da nema što tražiti među igračkama - osim ako u ormaru ne skriva dijete koje će ih upotrijebiti. Nesporazum u mojoj glavi, ipak, nastaje onda kad se isto događa na poljima koja nisu dječja iako se u kolektivnoj ljudskoj svijesti tako percipiraju. Dio generalnog mnijenja su očito i silni organizatori radionica animiranog filma ili stripa s dodanom opaskom da su namijenjene DJECI. Čisto da odmah eliminiramo sve Matine ovoga svijeta. Bez šale, do sada nisam naletjela ni na jednu radionicu animiranog filma ili stripa koje su bile organizirane za odrasla ljudska bića.

Zar to nije simplificiranje čak dvije grane umjetnosti? Jako je lijepo djecu od malena senzibilizirati za ova područja, ali budimo realni - malo koja takva radionica nudi nešto izvan sfere razbibrige, hobija i zabave. Drugim riječima, takve radionice uglavnom služe za puko animiranje djece, a ne za postizanje nekih velebnih rezultata. Slatka uspomena i doviđenja. Ali ako si kojim slučajem veliko dijete zainteresirano za iste stvari, fino će ti naplatiti jer hej - s odraslim ljudima ćemo se baviti umjetnošću, a s djecom je to i dalje igra. Pobogu, u Zagrebu imamo svjetski festival animiranog filma. Imamo međunarodni festival stripa. Zašto jebeno nemamo radionice animiranog filma i stripa za ODRASLE?

Znate li kako sam prestala pohoditi maškare u prijelaznoj dobi iz djeteta u "ozbiljnu" osobu? Tijekom osnovne škole redovito sam svake veljače sa zamaskiranim prijateljima hodala od zgrade do zgrade i kucala po vratima. Da se razumijemo, nije bila poanta ni u novcima, ni u hrani - bila je poanta u zabavnom elementu kostima i druženja s prijateljima na nekonvencionalan način. E sada, budući da mi se očito bilo teško oteti čarima djetinjstva, koncem osnovne škole ponovno sam na sebe nabacala nekoliko krpa i krenula 'u maškare'. Došavši pred vrata, starija gospođa je otvorila vrata s unukom pokraj sebe iskreno se iznenadivši vidjevši klipane pred vratima. "Oooo, velike maškare!", rekla je. Njezin zaprepašten izraz lica pamtit ću dok sam živa jer sam se u tom trenutku toliko posramila same sebe da više nikad nisam bila 'maškara'. Srećom, život je 1990. odlučio smjestiti me u povodljivu Hrvatsku gdje sve tuđe zvuči primamljivo pa sam tako doživjela i Halloween gdje sam si mogla nastaviti davati oduška u kostimiranju.

U hladnom svijetu kojim vladaju banke, a po ulicama i puteljcima šeću otuđeni ljudi, zaista je teško održavati unutarnji dječji plamen živim.

Zadarski mađioničar Magic Rico, inače najstariji aktivni mađioničar u Hrvatskoj sa svoje 64 godine, prepričao mi je da ga je jednom zgodom, kad je završio kod liječnika ovaj pitao čime se bavi. "Ja se bavim onim zajebancijama!", odgovorio je, na što ga je začuđeni liječnik pitao o čemu je riječ. "Gledajte, da vam kažem da se bavim mađioničarstvom, rekli biste mi da je to zajebancija, pa sam vam ja odmah preveo da se vi ne mučite", stigao je brzi Ricin odgovor. Ovo je samo banalan primjer da mi je i dalje neshvatljivo zašto se neke umjetničke djelatnosti i dalje smatraju 'zajebancijama' i dječjim preokupacijama. Zar nismo svjedoci da se karijere mogu graditi u mađioničarstvu, animiranju ljudi (zabavljačka djelatnost), stripovskoj umjetnosti ili animiranom filmu? Prema tome, zašto i dalje po pravilu isključujemo sve starije od, ne znam, 16 godina iz mase duhovitih (nešto što ima duha, ali nije banaliziranje u vidu jeftine zabave) projekata? S jedne strane se divimo vrsnim animatorima i crtačima, a s druge strane smatramo da je radionica animiranog filma ili stripa prikladnija za djecu.

Ako se smjestim u Nigdjezemsku, ja bih svakako bila Petar Pan, ali bez njegove arogancije i mini zlobe prema ljudima koji ga okružuju. Ipak, moderni svijet me prisiljava da budem Wendy koja je pravocrtno proživjela svoje djetinjstvo i to vrlo otvorena uma, a potom svojevoljno odrasla. Zato jer se to radi - nakon nekog vremena se odraste. Isto kao što tinejdžeri nakon svoje gotik/grunge/punk faze postanu "normalni" te odbace društveno ne potpuno prikladne modne i odjevne dodatke. Neću nikada zaboraviti komentar uskogrudnog bivšeg dečka tijekom svojeg hipijevskog razdoblja u kojem sam nosila dimije, ostale preširoke hlače, razdrapane tenisice i 678 narukvica oko zapešća da jedva čeka da se počnem 'normalno odijevati' naglasivši da ostale djevojke nose uske traperice jer 'tako to treba biti'.

Neću se nikada prestati pitati zašto iako sam čovjek koji također gaji predrasude ili zuri u ljude koji iskaču iz mase, ali je činjenica da ih sve odobravam. Ako će mi sin htjeti postati baletan, neću ga usmjeriti u "normalnom" pravcu. Ako će mi kći preferirati autiće i plave majice, neću je prisiljavati da ipak uzme u obzir pokoju lutkicu. Ako će mi pak oba djeteta imati u svojim dvadesetima iznimnu želju da upišu poluprofesionalnu radionicu stripa i animiranog filma, organizirat ću ju sama. Jer ih ne želim slati u Pulu, Čakovec ili gdje god da bi se profesionalizirali u umjetničkom području van samih Akademija. Baš kao što neću prestati prigovarati svaki put kad mi svijet poruči da više nisam dijete te da nešto nije prikladno za moju dob.

Jebote, ne želim biti Wendy, želim zauvijek ostati Petar Pan.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici: 

Zovem se Matina Tenžera i ne, u imenu nemam slovo 'R'. Blog mi se zove Šok i vjeverica zato jer je zanimljivije nego šok i nevjerica, a upravo su takvi postovi - smisleni, ali besmisleni, "hejterski", a opet razvlače osmijeh na lice. Zvuči u redu za posjet?