Afera Janaf pokazala je, kao i afere Rimac, Bandić, Sanader, Vidošević, Lovrić-Merzel, Todorić, kako policija može superiorno staviti pod nadzor lavovski dio kriminala bijelih ovratnika. Oni danonoćno prate, prisluškuju, snimaju, nadziru, dobivaju špijunska izvješća, i čovjek bi trebao biti Moriarty, “Napoleon zločina” (najpametniji protivnik Sherlocka Holmesa) pa izmaknuti kontroli.

Mi danas manje ili više precizno znamo kako su poslovali ti ljudi, koliko su jamili, kako su jamili, gdje su jamili. Čitali smo transkripte, gledali smo fotografije, dokumente, ali pravorijeke uglavnom nismo dočekali, pa uz sva naša znanja moramo staviti pridjev “navodno”. Od trenutka uhićenja do pravomoćne presude prolaze godine, katkad desetljeća - svjedoci mijenjaju iskaze, odvjetnici uočavaju procesne pogreške, a brojni uhićenici katkad imaju tako razgranate mreže utjecaja da bi njihovo potonuće povuklo za sobom cijelu piramidu. Na kraju, kao razlog sporog, aljkavog, lošeg ili blagog presuđivanja dolazi i sumnja na mito.

Država zbog toga ima silnu štetu - ne može vratiti oteto, a važna funkcija pravosuđa - slanje poruke da se kriminal ne isplati - se obezvređuje. Uzroci ove trajne bolesti pravosuđa, kao i lijekovi za nju, nalaze se u sferi politike. Kadrovske rošade u glavnim sudovima, Državnom sudbenom vijeću, promjena ponekog propisa i, jednako važno, uvođenje  rigoroznog kodeksa u politiku (stroge kazne za prekršitelje pravila) pomogle bi, ali vrh politike to očito ne želi. Zašto? Zato što bi se onda cijela piramida, sav tradicionalni, uhodani sustav urušio. Hrvatske su se regulatorne prakse razvijale stotinama godina mimo ili nasuprot države pa bi zavođenje regularnosti one koji odlučuju lišilo mnogih povlastica.

Previše ljudi ima koristi da bi se sad sve moglo promijeniti. Možda, ipak, do promjene dođe postupno - ako išta, zadnja uhićenja pokazuju da se čak i s ovako traljavim pravosuđem zbog šake dolara ipak ne isplati upropaštavati cijeli život.