Inflacija, hiperinflacija, stabilizacija, konstantna kriza, rezanje, prazne reforme, novo porezno opterećenje... Sve to je prosječno star stanovnik Hrvatske prevalio preko svojih leđa. Sljedeće godine bi se prvi put trebao doživjeti i novi pojam – deflacija.

Cijene bi sljedeće godine trebale padati. Iako dugoročna deflacija nije dobra jer ruši isplativost proizvodnje i povećava stvarni dug, za krizom iscrpljene građane ona će biti melem. Od studenoga 2008. godine do danas, u vrijeme kada je izgubljeno više od 200.000 radnih mjesta i snizile se plaće, cijene su se povisile 11 posto. Tisuću kuna u plaći i mirovini, sada vrijedi 890 kuna. Vlada je povisila PDV, cijene struje plina i vode, cijena nafte je rasla, pa su cijene goriva prešle 11 kuna. 

Manji raspoloživ dohodak je vodio u nove dugove, a oni u nove blokade računa. Standard se strmoglavio. Na dolazak deflacije, najviše utječe cijena nafte. Hrvatska narodna banka predvidjela je da ćemo imati pad cijena od 0,2 posto ako ona u svijetu bude koštala 80 dolara. 

Nove projekcije i trgovinski rat u trokutu SAD-Rusija-Saudijska Arabija pokazuju da bi cijena trebala biti u oko 60 dolara za barel. I cijene u Hrvatskoj bi posljedično trebale padati barem jedan do dva posto. Zasad se, proizvođač, prijevoznici i trgovci izvlače da ne mogu spuštati cijene unatoč padu cijene nafte. 

Ali ako cijene ostanu niske, nema razloga da ne pojeftine proizvodi. Problem bi nastao kada bi građani prestali kupovati očekujući pad cijena za mjesec ili dva. To je ipak teško očekivati jer većina građana ionako jedva spaja kraj s krajem za popuniti osnovnu košaricu. 

Svjetska zbivanja bi im trebala barem malo olakšati život. Ako Vlada i gradovi opet ne odluče visokim novim nametima pokvariti i to malo radosti.