Mi smo sramota za Hrvatsku s nekoliko baklji, a pola hrvatskih političara je u zatvoru zbog korupcije, pravdali su se navijači nakon utakmice Italija - Hrvatska.

Milana privode zbog nekoliko zapošljavanja i službenog auta, a ovi u Vladi su zaposlili pola stranke i nikome ništa, ogorčeni su zagovornici Bandića. Nas napadaju zbog monetizacije sad, a opljačkali su hrvatske autoceste, upiru SDP-ovci prstom u HDZ. HDZ-ovci se žale što je istraga protiv potpredsjednika Božidara Kalmete otvorena baš prije predsjedničkih izbora, a zanemaruju da su protiv SDP-ovih lokalnih dužnosnika otvorene prije EU izbora.

Udarac DORH-a na razne lokalne dužnosnike neshvatljiv je čelnicima udruga lokalne samouprave jer oni raspolažu s tek 14 posto novca u državi. Sva ova opravdanja imaju jedan zajednički nazivnik: zašto mene dirate kad ima gorih. Uopće se ne pokušava ni ući u sadržaj. Puno lakše je skrenuti pažnju na druge i praviti se žrtvom. 

Taj hrvatski običaj je toliko ustaljen da je postao općeprihvaćen. Vozač kojeg uhvate pijanog žalit će se na nepravdu jer “deru kožu malim ljudima, dok političari kradu”. Svi se zgražaju nad razinom lopovluka i pozivaju institucije da rade svoj posao, ali samo dok ne dođu u njihovo dvorište. Onda one ne rade nego politiziraju, strančare, iživljavaju se, teroriziraju... Nesumnjivo dio odgovornosti leži i na DORH-u, policiji i sudovima koji su neke slučajeve razvlačili, a u drugima djelovali promptno, ali stav da “ima i gorih” duboko je štetan. 

On poništava čitavu ideju pravne i pravedne države. Poništava prihvaćanje osobne odgovornosti ili odgovornosti onih kojima sam dao glas i koje simpatiziram. Oni koji su uhvaćeni s prstima u pekmezu, nasilju, pljački, ali i u pijanoj vožnji trebali bi biti primjer drugima kako se kršiti zakon ne isplati. Taj stav ne grade samo sudovi, Uskok i policija, nego svi građani zajedno.