Vozači su na početku hrvatske samostalnosti dobivali mljekarska poduzeća, vojnu mehanizaciju, odličja, činove, unosne sinekure.
Danas vozači barataju povjerljivim informacijama o tajnim istragama, služe kao osobe od apsolutnog povjerenja, kao agenti koji sređuju stvari. Ili tu pak toliko tajnoviti da se o njihovim marifetlucima ne zna baš ništa. Kao što Božidar Kalmeta navodno nije imao pojma o reketarskim poslovima svog vozača ili što sada potpredsjednik Vlade Tomislav Tolušić ne zna ništa o uhićenom vozaču Blažu Curiću.
U ovoj zemlji ključni su i kumovi. Bez njih se ništa i nigdje ne može: ne može se napredovati, dobiti posao, pobijediti na natječaju. Ali ti isti kumovi mogu vas već sutradan odvesti u zatvor. Ili, ako imate sreće, izvući iz zatvora.
Tu su, naravno, i suborci koji vuku jedan drugoga po državnim jaslama ili se na njima napajaju preko svojih privatnih tvrtki.
A ne zaboravimo i prijatelje. No oni su ipak pokvarljiva roba. Nekada se doista dogodi da vam pored ovakvih prijatelja neprijatelji ni ne trebaju.
Od Curića curi
I sve te kategorije utjelovljene su u famoznom Blažu Curiću, uhićenom vozaču koji je pokušao osujetiti istragu protiv Franje Varge. "On je moj kum, prijatelj i suborac", objavio je jučer Milijan Brkić, a Branko Bačić iskolačio oči u nevjerici. "Pa nisam znao da su oni kumovi". I eto problema.
Ali to je slika Hrvatske. Vozači, kumovi, prijatelji, suborci. To je kičma hadezeove duboke države.
Oni imaju sigurne poslove, unosne fuševe, povjerljive informacije, prijatelje na visokim dužnostima, veze na svim razinama sustava, imaju jednokratne mobitele za prljave operacije, imaju zaštitnike u strukturama. Oni drmaju ovom državom.
Ili kako je jučer tvitnula Anka Mrak Taritaš: "Konačni striptiz HDZ-ovog načina vladanja. Obavještajno podzemlje, lažni sms-ovi, umočeni najviši državni dužnosnici, kriminalni polusvijet, sve je to ružna slika koja izaziva gađenje među građanima i potrebu za bijegom iz takve zemlje".
Bandićev vozač
Zanimljivo, neposredno prije izbijanja (plasiranja?) afere sa SMS-ovima u medijima je izašla priča o vozaču Milana Bandića kojemu se ljudi moraju obraćati kad trebaju uslugu ili primanje kod gradonačelnika. On je osoba od najvećeg povjerenja osobe pod optužnicama.
A onda, ministar Tolušić ne zna što mu vozač (jedan od njih šestorice) zapravo radi, kao što Kalmeta, nanovo rehabilitirani pomoćnik glavnog tajnika HDZ-a, nije znao što mu je radio vozač koji je osuđen zbog reketarenja.
Postoji film Tajni život kućnih pomoćnica, a mi pratimo Tajni život vozača.
Ispada da se u ovoj državi više isplati biti vozač, nego ministar. Ministra svi prate, vozač nesmetano radi svoj posao. I opet su jednake šanse da će obojica završiti u zatvoru.
Genetski kod HDZ-a
Ali ono što je naglasila Mrak Taritaš, da je ova afera s lažnim SMS-ovima razgolitila HDZ-ov način vladanja, tek je dijelom točno. Ako ništa drugo, nekada smo gledali kako se nabacuje pravim državnim tajnama, a ne lažnim porukama.
Ovaj kriminalni polusvijet i paraobavještajno podzemlje upisani su u genetski kod HDZ-a od njegova osnutka. Veza države i mafije, špijuna i dužnosnika, ulice i kabineta, vozača i špijuna, postojana je od ranih devedesetih i prati sve faze hadezeove vladavine.
Sjećamo se žestokih svađa premijera i predsjednika, kao i koalicijskih partnera, oko toga tko će prije staviti šapu na obavještajnu zajednicu. Svatko je morao imati svog kućnog špijuna, svaki premijer je inzistirao da dobije povjerljivog ministra policije, Božo Petrov je učinio sve da osujeti plan Tomislava Karamarka da dobije policiju i tajne službe.
Kolinda Grabar Kitarović prvo je smijenila šefa SOA-e.
A sumnja se i da je Plenković zlouporabio SOA-u u aferi Hotmail.
Kičma sa živcima
Ova praksa provlači se kroz sve razine: od Pantovčaka i Banskih dvora, preko Središnjice HDZ-a, pa sve do razine vozača, sitnih dilera i provokatora.
To je kičma iz koje se pružaju pipci na sve strane, neovisno o stranačkoj pripadnosti.
A sada smo došli do toga tko da više love za lažne SMS-ove.
I upravo zato, kad pukne afera u HDZ-u, smrad se nezaustavljivo širi na sve strane. I nitko ne ostaje pošteđen. Čak ni antiseptični Andrej Plenković.
Zapravo, kako je to netko već primijetio, to se više čak ni ne može smatrati aferom, već svakodnevicom. Običnim danom u uredu.
Sutra nastavljamo po starom.