Prije svega bih istaknuo da je ovo jedan od onih filmova koji definitivno nije namijenjen širokim masama. Stoga, nije ni čudo što niti nakon punih godinu dana (točnije, prošlogodišnje premijere u Cannesu) ne pronalazi svoj put do naših kinodvorana. Ipak, Roman Polanski je redateljsko ime koje treba poštivati i čije radove treba popratiti unatoč pedofilskom skandalu koji ga već puna četiri desetljeća (!) drži na vrhu ljestvice 'ozloglašenih'.
Dvije godine nakon briljantnog djela zvanog "Bračne svađe" (u originalnom nazivu 'Carnage'), u kojem se dotakao tema klasne dominacije i crtica iz bračnog života obojenih neodoljivim humorom (što je dočarano besprijekornom glumom kvarteta: Foster, Winslet, Waltz i C.Riley), Polanski je ovaj put broj glumaca sveo na samo dvoje i smjestio ih u još komornije okruženje praznog pariškog kazališta tijekom jedne olujne večeri.
Korak više u intimističkom pristupu
Smjelost je Polanskog nagnala da napravi korak više u intimističkom pristupu i da adaptira kazališno djelo Davida Ivesa, koje je i samo adaptacija kontroverznog, kultnog romana "Venera u krznu" austrijskog pisca Leopolda von Sacher-Masocha. Masoch vam nekako zvuči poznato, zar ne? Ništa čudno, jer upravo je dotični gospodin sa svojom 'Venerom' zaslužan za pojam 'mazohizam'. No da sad ne odlutamo od teme, vratimo se samom filmu. Evo o čemu se ovdje točno radi:
Nakon cjelodnevnih napornih audicija u kojima je bezuspješno pokušao pronaći glavnu glumicu za svoju prvu kazališnu predstavu, redatelj i scenarist Thomas (Mathieu Amalric) se isfrustriran i razočaran baš spremao napustiti kazalište kad se na vratima pojavila smjelo odjevena glumica Vanda (Emmanuelle Seigner) s isprikama zbog debelog kašnjenja na audiciju.
Thomas je na drzak način pokušao otpremiti Vandu doma, no ona ga je upornošću na sasvim uvjerljiv način natjerala da joj ipak pruži priliku. Parirajući joj na pozornici, Thomas ubrzo primijeti da Vanda tekst zna napamet, kao što i u potpunosti shvaća glavni ženski lik koji se također zove Vanda. Audicija polako poprimi neke sasvim druge oblike u kojima Vanda i Thomas propitujući djelo na površinu izbace svoje maštarije i želje koje se pak na direktan način dotiču, kako same priče, tako i odnosa između žena i muškaraca po pitanju dominacije...
Polanski se uspio nadmašiti
Taman kad sam pomislio da je Polanski sa svojim "Bračnim svađama" demonstrirao svu filmičnost teatra ili točnije rečeno teatralnost filma, dogodi se 'Venera'. Genijalno! Polanski se uspio nadmašiti! No, ponovit ću se, ovaj film nije namijenjen masama! Komorna atmosfera sa samo dvoje glumaca koji se dotiču za mnoge još uvijek nekih prilično škakljivih tema nije svačiji pojam zabave i oni koji to očekuju mogu slobodno prestati čitati ovaj tekst dok oni nešto sofisticiranijeg ukusa mogu nastaviti bez ustručavanja.
Polanski se ovim filmom striktno dohvatio teme seksualne dominacije i opsesije i to kroz priču unutar same priče. Naravno, to nije sve. Autor se nakon dugo vremena vratio nekim svojim starim temama, točnije transeksualnosti (sjetimo se primjerice njegovih ranijih filmova "Cul-de-sac" ili "Stanar"), a uz to je ubacio i dosta dodirnih točaka vezanih uz njegov privatan život.
Škakljiv i ciničan primjer je spomen zlostavljanja djeteta
Posebno škakljiv i ciničan primjer je spomen zlostavljanja djeteta, na što lik Thomasa odlučno prosvjeduje izjavom da se na svaki iole neobičan odnos odmah gleda iz kritički strogog sociološkog aspekta. Hmmm....tu npr. imate dojam kako se Polanski opravdava za svoje gnjusne činove iz prošlosti. Ali ako je uistinu kriv, za to bi mu trebali drugi suditi, a ne ja.
Emmanuelle Seigner (za one koji ne znaju, supruga od Polanskog) i Amalric koji fizionomijom u potpunosti podsjeća na mladog Polanskog, gotovo vas tjeraju da se zapitate ima li još nekih stvari iz priče koje su bliske samom redatelju. No to je dakako ujedno i određena distrakcija od samog filma.
Ipak, radnja se ponajprije bavi propitivanjem dominacije i moći između spolova tj. seksualnom napetošću, koja je u filmu dosjetljivo dirigirana ritmom jačanja nadolazeće oluje, i ne sumnjam da ćete biti oduševljeni kako samom pričom tako i majstorskom režijom odnosno vrhunskom interakcijom dvoje glumaca (posebno upečatljiv je Amalric čiji lik do samog konca filma doživi potpunu transformaciju) koji će vas, paradoksalno, natjerati da češće svratite u kazališta u potrazi za sličnim doživljajem.