Mislila sam da moram plakati. Tjednima sam se tjerala na suze, gledala filmove koji su 10/10 za plakanje, radila stvari koje bi me inače pogodile jer jesam emotivka i ne bježim od toga. Pričala sam, pisala, hodala istim ulicama, gledala fotografije… I ništa. Niti suza nije krenula. Usna nije zadrhtala.
Ali težina na prsima je bila tu cijelo vrijeme i zbog nje sam mislila da moram izbaciti to nešto iz sebe. Zajebala sam se. Opet.
Ta težina bila je ljutnja koju sam osjećala prema sebi. Bila sam bijesna na sebe jer sam se po ne znam koji put ponadala, pomislila da je to to, da će ovaj put uspjeti. I dalje sam ljuta na sebe kad gledam, sad s odmakom od par mjeseci, čega me sve koštala moja vjernost i odanost. Rekla bih, moja glupost.
Jer, hej, ja kad se vežem to ide 154%, ne gledam i ne varam, trpim do krajnjih granica, prihvaćam komentare, a prikrivene uvrede gledam kao dobronamjerne savjete.
A naletjela sam baš na nagaznu minu. Zašto? Jer nisam dovoljno naučila do tada, vjerojatno mi je trebalo ponavljanje.
Pojasnit ću.
Prije nekih dva i kusur mjeseca moja me doktorica pitala znam li razliku između samopoštovanja i samopouzdanja. Odmah sam bubnula da znam i laički pojasnila kako mislim da je, ali ispalo je baš suprotno. Samopouzdanje ide na stranu uspjeha i dostignuća, a samopoštovanje je nešto s čime se rodiš odnosno dobivaš rođenjem jer si takav kakav jesi, jedinstven i nikad nije niti će ikada biti ista jedinka poput tebe.
Iako me ponekad zasmetaju te spike “ti si jed(i)na, nema drugih poput tebe” i podsjećaju me na američke talk showove s kraja prošlog stoljeća, sad vidim da stvarno i jest tako. Da čak i kad smo jako slični, i dalje ima barem jedna jedina razlika koja nas čini unikatnima.
Kad mi je objasnila što je što, shvatila sam da se riječ SAMOPOŠTOVANJE baš i ne koristi u jednakoj mjeri kao riječ samopouzdanje. Otvoriš časopise, knjige, ili odeš na internet naći ćeš milijun tekstova o samopouzdanju i tek poneki o samopoštovanju.
A radi se o dvjema potpuno odvojenim i različitim stvarima. I o ovoj rjeđe spomenutoj gotovo da i ne govorimo pogotovo u našem društvu, rekla bih.
Cijelog života mislila sam da imam problem sa samopouzdanjem, a zapravo je veći problem u razini mojeg samopoštovanja koje je često došlo do same nule. Jer, nisam smatrala blagoslovom činjenicu da sam rođena, da sam se izborila da dođem na ovaj svijet unatoč problemima koje je moja mama imala u četvrtom mjesecu trudnoće, nisam smatrala da zavrjeđujem sve ono na što rođenjem imam pravo. Zašto? Jer me nisu tako odgajali. A tako rijetko kad, tu na Balkanu, odgajaju djecu. Da su čudo i da vrijede više od ičega bez obzira na uspjehe i dostignuća.
I baš zbog toga dolazim do nedavno proživljene lekcije kad sam mjesecima trpila pasivnu agresiju misleći da tako mora biti. Da je to način na koji netko brine za mene, ograničavajući me i usmjeravajući. Modelirajući da budem ovisna o njemu i njegovom mišljenju.
Umalo je uspio. Pala sam u depresiju, po tko zna koji put, prestala se baviti stvarima koje me vesele, postala sam užasno umorna, siva i iscrpljena, konstantno u strahu što će mi reći i kako će na nešto reagirati.
Pitali su me, svi koje nisam mjesecima vidjela (jer moja najbolja prijateljica je, citiram: “Glupača koja mi je stavila neke ideje u glavu.” Zapravo sve moje frendice i frendovi su kreteni i nema razloga da se s njima uopće družim.) da zašto nisam ništa ranije spomenula i svima odgovaram jednako:
BILO ME SRAM.
Bilo me sram reći što trpim, u što sam se pretvorila, koliko sam umorna i kakve mi misli svakodnevno prolaze glavom. Bilo me sram priznati sebi i drugima da sam u jednom jako nezdravom odnosu.
I taj sram je ono što me tjednima kasnije pritiskalo da plačem i da plitko dišem. Mislila sam da je bol zbog gubitka njega, a zapravo je sram zbog (skorog) gubitka sebe.
Dosta je. Neće se ponovno dogoditi onaj koji bi me držao u kavezu, govorio mi da sam neuspješna i da neću ništa postići, da ne smijem ovo ili ono, da on zna najbolje.
Ne zna, ali ja znam. Naučila sam i hvala mu na lekciji.
Do idućeg puta,
Zagrljaj,
A.
Izvorni tekst pročitajte ovdje.
O autorici:
Nemam unikatno ime i prezime ali ga ne bih nikad mijenjala, ovisnica sam o smijehu, špeku,vježbanju, Tviteru i promjenama. U Italiji mi srce lupa drugačijim ritmom, a Blogledalo je moj bijeg od težeg puta koji uvijek namjerno izaberem. Klikneš na Instagram ili Fejs pa se pridružiš mom bijegu i sanjanju.