Ne sjećam se povoda, nisam siguran ni kakvo je vrijeme bilo, iako mislim da je sunce toga dana dominiralo, ali dobro se sjećam jedne rečenice. Ljudi iz rukometa i razgovor o košarci.

- Jebeš taki sport. Najveća lopta, a najmanji teren. Ha, ha, ha...

Autor je kršni momak, bivši rukometaš, danas ima nekakvu funkciju u jednom našem klubu. Količina gluposti u samo jednoj rečenici - neprocjenjiva. Gluposti i omalovažavanja sporta koji je nama dao Dražena, Kukoča i Rađu, a svijetu, recimo, Michaela Jordana. Svi su oni, zamislite kakvi luzeri, igrali sport u kojem je lopta najveća, a teren najmanji... 

Taj gospodin, srećom, nije u Londonu. Srećom po njega, zamislite samo kako bi mu se smučilo kad bi vidio one cirkusante LeBrona, Kobeja i Duranta kako pokušavaju igrati taj besmisleni sport. 

Rukometaši su, srećom, u Londonu. Srećom po nas, jer možemo uživati u majstorijama Ivana, Duleta, Čupka i Laca. I svi su oni, srećom, izvan terena kreirali jednu sasvim drugačiju priču. Pravu sportsku, istinski olimpijsku, čak i domoljubnu.

U Londonu su, također srećom po nas, i vaterpolisti. Smješteni su vrlo blizu rukometaša. Dečki se druže, odlično zabavljaju, bodre jedni druge. I poštuju ono što rade kolege iz drugoga sporta. Štoviše, odlaze na utakmice i navijaju jedni za druge. A to je posebno lijepo vidjeti. Rukometaši na vaterpolu, vaterpolisti na rukometu.

Tim rukometašima, kojima je i autor budalaštine iz uvoda pripadao, vaterpolo nije 'voda sport'. Zapravo, nekima možda i jest, ali neće to nikada reći onako kao glavni negativac ove priče kad je riječ o košarci. Ne, oni su drugačiji.

- Ej, kako su prošli vaterpolisti?

To je pitao Drago Vuković, još znojan i umoran od 'krešenda' s ragbijašima iz Tunisa. Učinilo mi se da je i stisnuo šaku kad je čuo da su se poigrali s Amerima. A nije ni znao da se nešto slično događalo i nakon vaterpola.

- Nažalost, nećemo stići u dvoranu, ali požurit ćemo da pogledamo barem drugo poluvrijeme rukometa na TV-u.

Ovo je rekao Damir Burić, još pod dojmom razbijanja SAD-a u bazenu. I sigurno su požurili, vidjeli da su se njihovi kolege, možda i prijatelji, ipak obračunali s iritantnim protivnikom.

Doista, oni su u Londonu zajedno. Jedni uz druge. Nije to ključno, ali tako je, očito, puno lakše. I, što je najbolje od svega, pobjeđuju i jedni i drugi. Igrali su 12 puta, pobijedili 12 puta. Svaki po šest. I jure prema medaljama, na radost svih nas koji svaki drugi dan sjednemo pred TV i navijamo. I pritom ne gledamo koliki je teren, a kolika lopta. Ne, samo uživamo. I vjerujemo. Da mogu do kraja, da će i dalje navijati jedni za druge, da će rukometno-vaterpolska fešta biti zajednička i - zlatna.

A za to vrijeme, uvjeren sam, gospodin iz uvoda prebacuje programe na TV-u, naleti na vaterpolo i uzrujano promrmlja sebi u bradu:

- Jebeš taki sport, ni dresove nemaju...