Načuo je priče kako je to moguće napraviti, te došao u luku s namjerom da to i učini. Došao je s pričom kako nema para koju je prodavao zaposlenicima u luci. Nakon čuđenja te pogledavanja ispod oka, zaposlenici su mu rekli neka ovdje pričeka, pokazivajući s prstom na stolicu. Sjedio je i sjedio, čekao i čekao. Dva sata kasnije prišao mu je lik te rekao da se može ukrcati na brod. I to besplatno.

Hmmm, ali priča ide dalje. Ipak, na kraju svega Mariusz nije dobio besplatnu kartu. Teoretski, ušao je u brod besplatno, ali ne zaboravimo da se još uvijek nalazimo u Iranu i da se upravo događa još jedna čarolija pripisana samo ovim dobrim ljudima, Irancima. Te duše od ljudi, koje sam tako nahvalio u prošlom blogu, vidjeli su da jedan putnik nema pare za kartu te donijeli odluku. Svi zajedno počeli su sakupljati novac, ne bi li na kraju kupili kartu te mu ju poklonili. Ma predivno!

Mada, priča Mariusz kasnije da je znao da će kupnja njegove karte od strane zaposlenika biti jedina solucija ukrcaja na brod, ne bi pristao na to. Ali naravno, Perzijanci su to radili iza njegovih leđa. U tišini. Sada je gotovo. Mariusz je na brodu i ukrcao se besplatno!

Mariusz je entuzijastičan mladi matematičar iz Poljske. Prije par mjeseci krenuo je iz rodne Varšave u nezaboravno putovanje autostopom koje planira završiti u Singapuru te naći posao matematičara. I on je autostoper tak da će do Singapura pokušati ne sjesti u avion. Ali, jednog dana kada dođe do svog cilja, do te južnoazijskog grada-države, te nakon što se zaposli, planira učiniti vrlo plemenitu stvar. S novcem kojeg će tamo zaraditi iskoristit će za nešto što prvi puta čujem da će to netko napraviti.

Cijeloj svojoj užoj obitelji kupit će avionske karte te platiti putničke aranžmane za destinacije o kojima cijeli život sanjaju. Mama mu sanja o slonovima u divljini, i životna joj je želja vidjeti prave pravcate slonove.

Mariusz će joj kupiti avionsku kartu za Thailand, te će se s njome tamo naći. Svakog člana te uže obitelji misli usrećiti na donekle isti način. Vrlo plemenito od dečka, jel’ da? Naravno, za taj njegov plan nitko ne zna, osim njega, mene, a sada i vas.

Grad između realnosti i sna

S prvim zrakama sunca budim se u vreći za spavanje na palubi broda. Rolam vreću i stavljam je u ruksak. Iz daljine primjećujem kao se polako približavamo ogromnim zgradurinama koje su niknule na pustinjskoj obali, između ničega. To mora da je Dubai! Oko osam ujutro dolazimo u luku gdje me arogantni carinici, odjeveni u arapsku tradicionalnu bijelu haljinu (Thawb) te s maramom preko glave (keffiyeh) pretresaju do gola. Jedan po jedan ulazili smo u posebnu prostoriju gdje su me skinuli do gola i gledali da li nešto sakrivam ispod jaja! Muških mošnji! Ali nekako im i to nije bilo dovoljno te su mi rekli neka se čučnem i zakašljem – ako nešto sakrivam i držim u svome anusu, drogu ili već nešto, možda oružje, pomoću te pandurske metode sve će mi ispasti van, na pod ispred njih. Naravno, ništa mi iz šupka nije ispalo. Kakav doček ste mi priredili, dečki… Bolja dobrodošlica nije mogla biti!

Nije bilo lako ali nekako sam uspio pronaći kaučsurfera. Cura je rodom iz Brazila i ime joj je Lisiane. Već jedno vrijeme živi s cimericom iz Maroka, Miriam. Svake 3 godine Lisi promjeni državu, grad i okolinu te započinje ‘novi život’. Djetinjstvo je provela u Brazilu gdje je završila školovanje te se odmah sljedeće godine preselila u London. Nakon par godina ‘landranja’ preselila se u Barcelonu gdje je također provela tri godine. Nakon Španjolske došla je ovamo, u Dubai, te joj sada već otkucava četvrta godina. Hmmm, vrlo zanimljivi odabir života što svakih par godina totalno promjeni sredinu, jezik, kulturu, prijatelje. Sve ono poznato, staro i sigurno ostavlja iza sebe i kreće prema novim, nepoznatim i nepredvidljivim stvarima. Lisi, a jesi hrabra, prava cura.

Na krilima glamura!

Tek sam drugi dan kod nje i već je fešta. Lisi danas ima rođendan. Sakupili smo se u njezinom stanu i otišli, prvo na totalno glamurozno-skupu večeru, a zatim van. Lisi je sve financirala, jer da nije, mislim da bih istog trena bankrotirao zato što niti ne znam što sam jeo. Dolaskom nekog njezinog prijatelja, počinje pravi show. Dečko po nas dolazi s brutalnim novim, sve samo ne zlatnim, Mercedesom koji samo da ne leti. Nagurali smo se na zadnje sjedalo auta gdje nas je pričekala boca Jack Danielsa. Stilski, nema šta. Odjednom, nalazim se u svemirskom Mercedesu, s čašom whiskyja u ruci te pri 30 km/h slušam neki gangsta rap i kroz prozor gledam ogromne nebodere kojima se ne mogu načuditi. Ljudi, stvarno imate stila.

Dolazimo ispred hotela i izlazimo iz auta. Lisin prijatelj daje ključ od auta čovjeku u crvenom odjelu, s kapom na glavi (izgledom na Lobby Boya iz filma ‘The Grand Budapest Hotel’) da mu preparkira auto. Opet stilski. Ulazimo u hotel, zatim u lift te se zaustavljamo na katu 43. Cijeli taj kat pretvoren je u klub ispred kojeg dva nabildana, sa slušalicama u ušima, opasna momka provjeravaju svakog tko naiđe. Iza vrata, totalni party! Kafić ima staklene zidove tako da je pogled na grad spektakularan. Opet moram to reći, ali opet se odjednom nalazim na 43. katu i gledam Dubai s visine. Opet stilski. Zadnjih par sati više ne znam što se događa ali svaka sljedeća situacija u kojoj se pronađem nadmašuje prijašnju. Hodam po klubu s čašom u ruci kao da sam ovdje oduvijek. Pretvaram se da se kužim u sve što me okružuje i nedodirljivo hodam po klubu.

Pošto je Dubai islamska zemlja, cijene pića kreću se abnormalno, pogotovo u ovom luksuznom klubu. Cijena jedne male pive ovdje je 80-140 kn! Da, dobro ste pročitali. Ali Lisi danas slavi rođendan, tako da je sve besplatno.

Dubai sam doživio baš tako kako se i treba doživjeti. Okružen luksuzom s kakvim se nikada prije nisam susreo.

Lisi je smještena u apartmanu od 200-250 kvadrata, na petom katu hotela. Apartman ima šest velikih soba, par kupaona, ogromni dnevni boravak spojen s blagovaonom i velikom kuhinjom, terasa s pogledom na ‘The Palm Jumeirah’ (onaj famozni palmin umjetni otok), te svakog jutra privatnu čistačicu. Ne treba puno da se čovjek navikne na sav ovaj luksuz. Upravo zbog njega i totalne lagode života, kod Lisi sam ostao deset dana. Ma nisam se samo tako dao iz stana, nisam lud.

Što sam radio sve ove dane u Dubaiju? Ništa previše. Bio sam lijen kao nikada u životu.

Prve dane samo sam sjedio u stanu i odmarao se od Irana. Zatim malo radio na blogu, malo bio na plaži, te malo razgledavao i čudio se ovim futurističkom gradu, letećem metrou i ogromnim zgradurinama. Najviše zbog činjenice što sam rodom Varaždinec gdje najviša zgrada ima svega 12 katova.

Lisi mi objašnjava kako joj je od svih gradova u kojima je živjela Dubai nekako najviše sjeo. Život u njemu nije težak. Kozmopolitski grad u kojemu sve funkcionira savršeno. Presavršeno. Novi je to grad u kojem su iz samog početka, iz samih temelja razradili cijeli plan do savršenstva. Sve funkcionira savršeno.

Ako volite materijalan, ali stvarno materijalan život, gdje ganjate karijeru i novac, gdje nikada uopće ne pomislite da li imate dovoljno novaca, Dubai je savršeno mjesto za život.

Iz susjedne sobe čujem razgovor Lisine cimerice kako je u velikim problemima zbog nadolazećeg rođendana. Željela bi ga proslaviti na privatnom brodiću koji će nju i njezine prijatelje vozikati naokolo po Dubaiju. Cimerica će za tu noć iskeširati nešto više od 1000 eura. Hmmm, skoro cijeli budžet mog putovanja. Meni je to još uvijek neshvatljivo, trošenje novca za tako nešto. Ali dobro, ovo je ipak neki drugi svijet. Svijet u kojemu je put do materijalnih stvari nekako lakši. Put bez krivudanja i prepreka, put popločen dobrim namjerama. Iako stara kineska poslovica glasi: “Put u pakao popločen je dobrim namjerama”. Da li je ovaj veličanstveni grad stvarno tako savršen i nedodirljiv kako izgleda? Ili je to samo još jedna maska koja će uskoro pasti? Maska kupljena cijenom prirodnih resursa. Maska kupljena naftom.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autoru:

Moje ime je Tomica Kristić. Rođen sam u Varaždinu u kojemu sam proveo dobar dio života. 

Strast prema putovanju u meni je bila prisutna cijeli život i 2015. godine sam odlučio konačno poduzeti nešto u vezi toga. U listopadu te godine započeo sam svoje prvo veliko putovanje. Krenuo sam autostopom iz Hrvatske prema Novom Zelandu te ga nazvao 'Putovanje u Međuzemlje'. Prije puta računao sam da će mi za to trebati dvije godine...ali sada kako sam na putu već duže vrijeme, shvatio sam da će mi put trajati barem tri godine. Putovanje je dosta izazovno zato što je low-budget , a krenuo sam sa samo 1500 eura. Ta činjenica rezultirat će snalaženjima oko financija koje ću provoditi na samome putu. Bit će tu volontiranja u zamjenu za smještaj i hranu te povremena pronalaženja jednotjednih ili čak dvotjednih poslova u zamjenu za novac.

Tako da, drag moji čitatelji, na ovom blogu možete pratiti sve moje avanture i dogodovštine koje će me zadesiti na istom, a pratiti me možete i na Facebooku.

Ponekad čovjek treba otići daleko od doma, daleko u svijet, da bi vidio gdje živi. Zato, isplovimo svi iz ove naše sigurne luke i krenimo u svijet, krenimo u otkrivanje, sanjanje i istraživanje.