Mnogi bi se složili da hrabrost uključuje ustrajnost u opasnim ili teškim vremenima dok drugi smatraju da je hrabrost sinonim za neustrašivost, a treći da hrabrost nema nikakve veze sa strahom. Učestalo mišljenje je i to da je hrabrost nešto što imamo ili nemamo, a ako imamo samo uzmemo i koristimo kada nam je potrebno te nam je dostupno u svakom trenutku.

Što je od svega toga točno?

Zamislimo tri osobe koje se nalaze ispred kuće koja gori, a koje u jednom trenutku shvate da je netko zarobljen u kući. Osoba A bez straha utrči u kuću, osoba B također utrči u kuću, no osjeća snažan strah, a osoba C osjeća snažan strah i ostaje stajati ispred kuće.

Tko je od njih troje najhrabriji?

Svi ćemo se složiti da osoba C ne zadovoljava kriterije velikog broja definicija hrabrosti, čak što više, mnogi će je prozvati kukavicom.

„Reći da nemaš izbora je skidanje odgovornosti sa sebe.“
Patrik Ness

Kukavičluk je jedna od esencijalnih karakteristika svih ljudskih bića koja objašnjava zašto ponekada znamo što je ispravno i možda to čak i želimo učiniti, a ne činimo zbog straha i zato što se ne želimo ili ne možemo nositi s mogućim posljedicama. Što god mislili o kukavičluku, ne smijemo zaboraviti da ono u određenim situacijama može biti adaptivno ponašanje. Budimo realni, ispravno je postaviti granice bezobraznom šefu kada viče na nas, ali je isto tako stvarnost mnogih ljudi takva da si ne mogu priuštiti eventualni gubitak posla te je u tom kontekstu, do pronalaska drugog posla, šutnja možda i adaptivno ponašanje.

„Kukavica je heroj koji ima suprugu, djecu i hipoteku.“
Marvin Kitman

Ipak, u većini situacija se naš kukavičluk skriva u mnogo svakodnevnijim i benignijim stvarima kao na primjer u tome da nismo rekli „Volim te.“ ili nismo rekli „Ne.“ iako smo to smatrali ispravnim, a čije bi izgovaranje eventualno moglo imati daleko blaže posljedice od gubitka života ili otkaza koji prijeti našoj egzistenciji.

Ako je kukavica osoba koja „lako“ podliježe svojim strahovima i u svemu vidi egzistencijalnu prijetnju iako objektivno gledano egzistencijalne prijetnje nema, tada ta osoba zaslužuje naše suosjećanje i empatiju, a ne osudu iako možda ne želimo imati previše posla s njom. Ako smo mi ti koji „lako“ podliježu strahu i zbog toga propuštamo mnoge dobre stvari u životu, a možda i narušavamo odnose koje imamo, ono što će nam pomoći je prijateljska ili profesionalna pomoć, a ne osuda. Cormac McCarthy je rekao „Kukavica uvijek prvo napušta samog sebe, a poslije toga sve izdaje postaju lake.“ i ne mogu se ne složiti s njime.

Što je s osobama A i B? Kako uopće objasniti ponašanje osobe A?

Da li je bila premorena pa nije shvatila koliko je situacija opasna? Što joj se događalo u glavi? Smatra se da neustrašivost bez barem trenutnog oklijevanja prije odvažnog čina zapravo nepromišljenost i impulzivnost, a ne hrabrost. Posljedice impulzivnosti i nepromišljenosti koje pokušavamo maskirati u hrabrost često mogu imati ozbiljne i trajne posljedice te se ne govori bez veze da trebamo slušati svoje srce, ali i povesti razum sa sobom.

Postoji stara priča o velikom samuraju koji je hrabro sudjelovao u brojnim bitkama. Kad se jedne večeri konačno vratio kući vidio je u krevetu pored svoje supruge obrise druge osobe.

Izvukao je mač spreman da ih oboje ubije, ali se sjetio riječi svoga učitelja „Umiri svoju hrabrost zdravim razumom.“ U trenutku njegova oklijevanja probudila se druga osoba u kojoj je prepoznao svoju majku koja je ležala pored njegove supruge jer ju je tješila i smirivala tu večer. Kontrolom svoje hrabrosti da ubije, spasio je živote dviju osoba koje je najviše volio.

S druge strane, postoje situacije koje zahtijevaju trenutno djelovanje te svi znamo priče o neustrašivim svakodnevnim junacima – majkama, očevima ili slučajnim prolaznicima - koji su usprkos slabim ili gotovo nemogućim izgledima za uspjeh ipak spasili svoj ili tuđi život samo zato jer nisu zastali i razmišljali.

Ne smijemo zaboraviti niti na osobu B.

Je li ona imala spremnik hrabrosti iz koje je crpila snagu kada je utrčala u zapaljenu kuću usprkos strahu? Ili se radi o tome da je hrabrost poput papira koji može gorjeti, ali samo ako ga zapalimo šibicom, u smislu da svi imamo potencijala biti hrabri, ali zapravo nismo hrabri sve dok se ne suočimo sa situacijom koja nas straši i djelujemo usprkos strahu?

U stvarnosti hrabrost ne postoji bez straha i vrlo je subjektivan pojam. Ispravan smjer djelovanja određen je okolnostima i procjeni pojedinca koji odabire ili ne odabire riskirati, a ne o promatračima.

Biti hrabar znači shvaćati što riskiramo, svu opasnost i moguće posljedice, a svejedno vjerovati da je ono što ćemo učiniti vrijedno toga. Hrabrost uključuje i vjeru i nadu da ćemo se snaći ma što se dogodilo.

„Hrabrost ne vidi iza ugla, ali svejedno ide prema uglu.“
Mignon McLaughlin

Ovakav pristup hrabrosti daje i nadu da vježbom možemo hrabrost kultivirati u sebi te se postavlja legitimno pitanje „Koji je smisao vježbanja hrabrosti osim da bismo sami sebe mogli nazvati hrabrima?“

Neki autori smatraju da je hrabrost kao vrlina ključan sastojak niza drugih vrlina koje naše živote i svijet općenito mogu učiniti boljim mjestom. C.S.Lewis je smatrao da hrabrost nije „samo“ vrlina nego varijacija svih ostalih vrlina ovisno o iskušenju. Potrebna je hrabrost da bismo rekli što mislimo, slijedili svoje snove, ostvarivali svoje ciljeve i živjeli izvan nametnutih okvira. Hrabrost nam je potrebna kako bismo preuzimali odgovornost za svoje postupke, uistinu čuli što je ono što nam drugi imaju za reći, priznali svoje pogreške i učinili ono što je potrebno kako bismo se iskupili.

Aristotel je vjerovao da se hrabrost razvija kroz hrabra djela, a istraživanja novijeg doba podržavaju tu ideju. Vjerojatnije je da ćemo se hrabro suočiti s nekom situacijom u budućnosti ako već imamo iskustva hrabrosti iz prošlosti zbog kojih ćemo vjerovati da ćemo
uspjeti, a ako ne uspijemo da ćemo se snaći u mogućim posljedicama.

Ponekada je, ovisno o okolnostima, hrabrije stajati i ne činiti ništa nego spremno juriti u boj i istjerivati pravdu. Dan ima samo 24 sata, a mi imamo samo onoliko energije koliko imamo te je važno birati svoje bitke.

Ponekada je hrabro šutjeti, a ponekada je hrabro reći ono što mislimo iako nam glas drhti. Sve ovisi o potencijalnoj hrabrici, okolnostima u kojima se nalazi i značenjima koje joj hrabrica pridaje.

Sretno!

Literatura:
Dean, B. Defining Courage.
Exploringyourmind.com. The Art of being a Coward.
Zinbarg, R. (2010). The Meaning of Courage.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Ja sam Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja. Imam još mnogo uloga koje rado preuzimam i puno stvari u kojima uživam u privatnoj sferi, a Žarooljica je mjesto na kojem se dodiruju moja ljubav prema psihoterapiji, čitanju i pisanju. Ako vas je neki članak potaknuo na razmišljanje, slobodno mi se javite ili na Fejsu pratite nove objave.