Mirela Holy probila se ovoga tjedna na drugo mjesto rang-liste najpopularnijih hrvatskih političara, mizernih deset posto iza neprikosnovenog Ive Josipovića, dok je njezina friško osnovana stranka ORaH preskočila čak i vladajući HNS.
Kolinda Grabar Kitarović figurirala je proteklih tjedana kao jedan od favorita predsjedničkih izbora, pozirajući na zagrebačkoj špici i u relevantnim anketama kao sasvim izgledan protukandidat Ivi Josipoviću, dok su baš ovoga tjedna mediji s velikim interesom popratili vijest da je sadašnja tajnica NATO saveza odbila Karamarkov poziv da nosi HDZ-ovu listu za EU izbore.
U doba općeg prezira prema političarima, građani su najednom postali očarani bivšom Milanovićevom ministricom okoliša i bivšom Sanaderovom ministricom vanjskih poslova.
Što nam to govori?
Tipični grijeh
Mirela Holy morala je napustiti Vladu zbog grijeha tako tipičnog za omražene političare. Zbog stranačke intervencije za kolegicu u javnom poduzeću.
No, umjesto da je birači zbog toga kazne, oni sve više iskazuju spremnost da joj honoriraju činjenicu da je ona priznala grešku i snosila odgovornost, da je svojom ostavkom "podigla letvicu" dovoljno visoko da se njezini kolege mogu kasnije ispod nje provlačiti, te da je na koncu, radi vlastitih principa i zbog izdaje Plana 21, napustila SDP.
Time se još jednom pokazalo da još nije propao onaj tko se posvadio s Milanovićem.
I baš kad je ugasnula zvijezda don Grubišića, Holy je ponovno razbuktala ideale o političarima kao zaštitnicima javnog interesa, profitirajući na mržnji prema političkim elitama od kojih se ona uvijek trudila razlikovati. Još dok je bila članica velike stranke, koketirala je s nevladinim sektorom, kad god se pojavljivala u društvu kloniranih laboratorijskih političara, nastojala se makar izgledom razlikovati od njih, a premda je u biti bila elitist, pa i intelektualni snob, trudila se da nikome to ne nabije na nos.
Za razliku od Milanovića.
Tako je Mirela Holy gotovo preko noći postala je prototip političarke za koju se smatra da treba razbiti stereotip o hrvatskim političarima.
Njezin nagli skok u anketama izraz je očaja, ali i nade.
Da je više Kolindi
S druge strane, Kolindu Grabar Kitarović doživljava se kao osobu kakvih bismo željeli više vidjeti u HDZ-u. A da se pritom nitko ne pita što onda radi u HDZ-u. I u onom Sanaderovom, kao i ovom Karamarkovom.
Njezinim imenom mediji se nabacuju kao novom nadom hrvatske politike, naročito one konzervativne, premda ona nikad nije bila ništa više od karijernog diplomata, uglađenog birokrata i stranačkog aparatčika.
Njezina frizura je postojana, baš kao i diplomatska karijera, njezine izjave suhoparne, intervjui ispeglani, a premda je godinama prisutna u visokoj politici, iza sebe nije ostavila nikakav značajan trag.
Osim, naravno, korištenja službenog automobila u privatne svrhe za vrijeme veleposlaničke dužnosti u Washingtonu.
Sada se, pak, s velikim veseljem u medijima bilježi podatak kako je odbila Karamarkov poziv da nosi HDZ-ovu listu za europske izbore. Ali koliko se može čuti, ne i iz nekog principa, primjerice zato što se ne slaže s govorom mržnje svog stranačkog šefa i zaokretanjem HDZ-a prema radikalnoj desnici, već zbog osobnih prioriteta.
Ovakav uspon Kolinde Grabar slijedi ustaljeni obrazac: ako već ne znamo zašto je volimo, onda barem ne znamo ni zašto bismo je trebali mrziti. Barem do daljnjeg.
Plijeni neprepoznatljivošću
I dok se Mirela Holy na političkoj sceni probija svojim idejama i programima, Kolinda Grabar Kitarović plijeni svojom neprepoznatljivošću.
Ponovno kao kao izraz očaja, ali i nade.
Nade kako ipak nisu svi današnji hadezeovci opčinjeni četnicima i udbašima. A koliko će ta nada trajati, ponajprije ovisi o tome dokle će Kolinda Grabar izbjegavati gacanje po ovoj domaćoj političkoj kaljuži.
Uglavnom, uzlet Mirele Holy i medijska eksponiranost Kolinde Grabar Kitarović u prvom su redu plod gađenja birača prema političkim elitama, prema vlasti i oporbi, prema Milanoviću i Karamarku, prema bahatosti i licemjerju, laganju i huškanju, elitizmu i primitivizmu.
Za njih bi ljudi glasali kako bi se bolje osjećali, a ne zbog toga što polažu velike nade u njihove političke sposobnosti.
Pa što ako sve ovo zvuči kao utopija? Ljudima ona danas najviše treba.
Tko ne vjeruje, neka pita Ivu Josipovića.