Svakoga od nas pojedine situacije dovode u određeni stupanj neugodnosti. Nekima je to javni nastup, nekome socijalizacija s drugim ljudima općenito. Nekome pretjerano preispitivanje svega oko sebe postane uteg.

Osobno, pripadam ovoj drugoj skupini kojoj je najveći izazov socijalizirati se.

Danas, kako bi izbjegli neugodne situacije i suočavanje s nepoznatim ljudskim bićima jednostavno stavimo slušalice na uši ili uzmemo mobitel i buljimo u njega. Vjerojatno ni sami ne znamo u što gledamo.

Ipak, znamo da ne želimo da se gleda u nas. Čak i ako netko gleda, mi to ne vidimo jer smo odlučili da ne želimo vidjeti stavljajući se u balon vlastite izolacije.

Odrastajući nisam bila pretjerano povučeno dijete, no nisam imala ni pretjerano puno samopouzdanja. U školi sam se javljala samo na pitanja u koja sam bila uvjerena da znam i da su točna, nisam previše izražavala svoje stavove i mišljenja jer sam smatrala “tko će mene uopće slušati?”, “je li moje mišljenje vrijedno?”…

S vremenom takva mentalna izolacija vodila je prema sve većoj introvertnosti. Ne mogu napisati da živim u svojoj komfornoj zoni jer da živim vjerojatno nikad ne bih ni razmišljala da pokrenem blog i svjesno budem izložena očima javnosti na mikro razini. A i ne volim tu riječ, zona komfora, pa radim što više stvari da se taj pojam ne nađe u mom životnom rječniku.

Moja socijalna neugodnost seže do trenutka kad znam da bih “umrla” da nešto napravim, onda to učinim da bih preživjela. Primjerice, fotkanje na sred Jelačića dok okolina gleda u luđakinju koja se usudila biti svoja i samouvjerena.

Preživjela sam.

Kako pobijediti društvenu neugodnost?

Prvenstveno upoznati sebe i biti svoji. Što god to značilo svakome od nas.

Richard Kuo u svom TEDx govoru naglašava kako društveno neugodne situacije po nas, ili nekog drugog nikad neće prestati. Iz tih razloga je potrebno suočiti se s njima i prihvatiti ih da postoje.

S druge strane, kako pobijediti vlastiti um koji neprestano preispituje sve oko sebe vodeći u anksioznost?

• Manje preispitivati svijet oko sebe. Napraviti ‘to do listu’ i rješavati vlastite obaveze. Um koji često preispituje sve oko sebe ima previše slobodnog vremena za razmišljanje. Ovu točku znam iz iskustva.
• Manje osuđivati ljude i situacije s kojima se susrećemo. Ionako za desetak godina neće biti bitni. Situacije sigurno, ljudi – kako koji.
• Prihvatiti da su društveno neugodne situacije sasvim normalan dio života svakoga od nas. Od pola minute neugodne tišine nitko nije umro.
• Raditi na sebi. E sad, što to znači? Ne znam za vas, ali znam na svom primjeru, to je čitanje literature koja mi pomaže uvidjeti problem iz različitih perspektiva kako bih lakše došla do rješenja. Jedan od mojih problema je kako prestati udovoljavati drugima, a više slušati svoje instinkte i raditi ono što doista želim te imati više vremena za sebe, bez obzira na tuđe mišljenje (ovdje isključivo mislim da one tipične obiteljske stereotipe). Iz tih razloga čitam knjigu  The Disease To Please: Curing the People-Pleasing Syndrome  o kojoj ću pisati u jednom o sljedećih tekstova.

Vjerujem da i vi možete napraviti sve što god poželite, bez obzira koliku neugodu izazivalo kod vas!

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Zovem se Andrea Tintor, autorica sam bloga 'Razlivena Tinta' i zaljubljenik sam u knjige, čitanje i pisanje. Volim promatrati svijet i crpiti inspiraciju iz svakodnevnih trenutaka. Osim na blogu pratiti me možete i na Facebooku.