Zbogom, Novi Sade, bio si... Ah, zanimljiv. Bilo je tu svega. Mira i spokoja. Poraza i depresije. Tučnjava i zapaljenih automobila. Pobjeda i euforije. I jednog nevažnog, pomalo dosadnog remija. Onog sinoćnjeg. U toj utakmici s Mađarskom bilo je važno jedino da što prije i što bezbolnije završi. A bilo je u Novom Sadu i piva, ovdje je svaki dan kao subota, svi nešto nude, svugdje ima ljudi. Ljudi nemaju love, žale se na sve živo, kako je život težak, ali kafići su puni, noćni klubovi također. Svaku večer, ali baš svaku.

Još jedanput spakirali smo kofere, onaj Vršac već djeluje kao prahistorija, i krenuli put Beograda. Zbog hrvatskog rukometa, zbog Goluže, zbog Lakovića, Alilovića, Čupića i društva. Zbog polufinala EP-a. Još jednog, desetog na posljednjih 12 velikih natjecanja. I zato nije problem još malo odgoditi put kući, još malo čeznuti za svim onim što predstavlja dom. Proći će i ova četiri dana, Ona će i dalje biti doma i čekati.

A mi ćemo strepjeti. Još nam jedino europsko zlato nedostaje, ovo je prilika kao iz snova. Prošlo je već nekoliko mjeseci, sedam ili osam, ali i dalje se sjećam što mi je u jednom razgovoru rekao Zoran Gobac.

- Uh, kako bi lijepo bilo čuti Lijepu našu usred Beograda...

Da, bilo bi lijepo, čuti je dok su zlata oko vrata. Iskreno, sve sam više uvjeren da će tako i biti. Da ćemo proći Srbiju, ići na Španjolce u finalu i vratiti im za onaj poraz u Novom Sadu. Ne bih baš stavio veliku lovu na tu okladu, ali osjećaj je tu... Ali prije svega treba "riješiti" Srbiju. Domaćina, odličnu momčad, s nekoliko sjajnih pojedinaca i s publikom kao vjetrom u leđa. Oni će imati strašan motiv, još nikad nisu igrali finale Eura, ali imat ćemo ga i mi. Naši rukometaši, zapravo.

- Pa dobro, igrali smo već protiv Danske u Danskoj, protiv Švedske u Švedskoj... - pokušao je Slavko Goluža odglumiti da ovo nije posebna utakmica.

Nismo se dali. OK, ali nije baš isto Švedska u Švedskoj i Srbija u Srbiji, inzistirao sam.

- Pametan si ti dečko, znaš što mislim. Ali nećeš me navući - nasmijao se Keta, nije mogao suzdržati osmijeh koji ga je odao.

Dobro, ne treba mi senzacionalna izjava, ionako je sve jasno. I on gori od želje, napravit će sve što može da hrvatska "laka konjica", kako sam voli reći, promaršira Beogradom i zakači uzde za termin finala. Već sad Hrvatska je napravila veliku stvar, Goluža također. No šteta bi bilo propustiti šansu. I Lino će, obećao je, biti negdje na tribinama. I navijati. Osvojio je svijet i Olimp, ali Europu nikad nije. Ponosan je na Golužu, na "svoje" igrače, neće mu smetati ni ako on ne bude taj koji je uzeo ovo zlato.

Srbi su, izuzme li se ona šačica divljaka i huligana, sjajni domaćini. Gostoljubivi, pristupačni, većinom odlični ljudi. Kolege također, oni pogotovo. No neće mi biti žao ako ih rastužimo. A uvjeren sam, ponovit ću, da hoćemo. Bolji smo, jači smo, moćniji smo. I mi smo 2009. godine imali punu dvoranu navijača, a slavili su Francuzi. Nisam mislio da ću ikad to reći, ali bilo bi lijepo da na jednu večer i mi postanemo Francuzi. Da slavimo na gostujućem terenu, ondje gdje su svi protiv tebe. Tako je, kaže onaj koji zna, najslađe.

- Je, puno je veća fora dobiti u takvoj atmosferi, u gostima.

To je rekao Ivano Balić. U ovoj drugoj fazi malo je igrao. Ono što je igrao, protiv Španjolaca, nije bilo dobro. No majstor je on, ekstra igrač, bolji od svih koji su ikad igrali rukomet. A sad je svjež, motiviran, dobre volje. I nije jedini takav. A to bi, ne bude li nekakvih "vanjskih utjecaja", trebalo biti dovoljno.