Da je u pitanju bilo međunarodni ili stručnjak iz područja financija, nitko se ne bi čudio. No čim se radi o ljudima iz prosvjete, dovodi se u pitanje zašto su toliko plaćeni. Tako je ministrica Blaženka Divjak prošli tjedan komentirala naknade isplaćene autorima digitalnih metodičkih priručnika za eksperimentalni program “Škola za život”.

Na prvu, sve je ok. Stručni ljudi, oni koji su sudjelovali u pripremi Cjelovite kurikularne reforme, koji su dokazani stručnjaci u svojim područjima, proveli su desetine sati sastavljajući stotine stranica priručnika po kojima će raditi nastavnici u učionicama, a na koje poslije neće ni imati autorsko pravo.

No u pitanju je nekoliko velikih problema. Za početak, podaci su u javnost dospjeli jer ih je “iskopala” i objavila novinarka Dora Kršul s portala srednja.hr, a ne zato što je netko u ministarstvu pomislio da bi trebalo izvijestiti javnost o tome kako se troši zbilja veliki novac u sustavu hrvatskog javnog obrazovanja. Iako se u školskim krugovima već odavno šuškalo o honorarima, nitko zapravo nije dobio službenu i jasnu informaciju o projektu. Ako zbog ičeg drugog, onda zbog činjenice da se radi o javnom, a ne privatnom projektu. To je novac Europskog socijalnog fonda, dobiven prema odobrenom projektu i po svim pravilima ćemo davati i izvješća, ističu u ministarstvu i dodaju: “Svi koji žele, mogu se javiti na javni poziv za izradu novih scenarija za nastavu”.

A zašto nije bilo javnog poziva za metodičke priručnike? Po kojim kriterijima su birani autori koji su radili na njima? Naime, 19 tih autora nije sudjelovalo u izradi originalnih kurikuluma. Jesu li ti priručnici završeni i kako se usred projekta može odlučiti da je nešto isplaćeno ili ne? Nastavnici se masovno pitaju: Zašto postoji supervrsta mentora i zašto moramo raditi po instrukcijama ljudi za koje ne znamo kako su izabrani? Zašto će samo ravnatelji i nastavnici “Škole za život” i dalje imati dodatne naknade za rad?

Jednostavno, nije ok. Činjenica da je uspjela organizirati ministarstvo da počne povlačiti novac iz EU ide u prilog ministrici, no sve drugo ne ide. Nastavnici ne zaslužuju da ih se tretira kao nadničare, a obrazovni sustav ne zaslužuje ovakvu stihiju od reforme u koju malo tko više vjeruje. I najvažnije, svaki potrošeni novčić u javnome sektoru mora biti itekako opravdan. Jer u suprotnom vlast ne radi za svoje društvo, nego samo svoje - interese.