Marin Bukljaš pisac je, DJ i ljubitelj putovanja. Trenutno je na putovanju od Finske do Turske biciklom, tijekom kojeg planira obići zemlje Istočne Europe. Marin je do sada napisao četiri knjige, a njegov prvi roman "Veliki lutak" objavljen je u digitalnom izdanju. Ostale tri čekaju izdavača. Radi kao DJ jer mu taj posao ostavlja dovoljno vremena za ostale aktivnosti koje ga zanimaju.
Nakon mnogih putovanja odlučio je bilježiti ih kamerom. Do sada je snimio tri putopisa, a ove je godine dobio i prvu nagradu "Dijana Klarić" za najbolji video 2014. s putopisom "Priča o Balkanu".
Transilvanija je drugi svijet. Život teče polaganim ritmom. Sve se odvija u tišini. Čak i ptice pjevaju tiše. Čuju se tu i tamo udarci sjekire, traktor s polja, klopot konjske zaprege. Struja je blagodat, a novi automobil ili motor su apstrakcija. Nema kafića, klubova, kina. Ovdje se živi na drugačiji način.
Stigao sam do Brana gdje je situacija nešto drugačija. Selo je bilo malo, ali puno restorana i pansiona. Na vrhu brda isticao se Drakulin dvorac. Bio je uzak i visok, baš kako ga prikazuju u filmovima. Bicikl sam ostavio na parkiralištu. U kućici je sjedio mladić sa širokim zulufima.
- Deset leia za bicikl.
Pogledao sam cjenik zalijepljen na staklo.
- Tolika je cijena za auto.
- Ovo je čuvano parkiralište.
U svakom turističkom središtu ista priča. Uvijek te pokušavaju opelješiti.
- Dat ću ti tri.
- Ne može. Pet.
- Slušaj. Sad ću tebi dati pet, a kad se vratim na tvom mjestu će sjediti tvoj kolega i on će me tražiti novce. Dat ću ti tri i ne treba mi potvrda.
- Okej.
U redu za karte stajala je skupina Talijana. Glasno su pričali i puno psovali. Neposredno preda mnom nalazila se grupa mladića i djevojaka u tamnoj odjeći dugih rukava. Pričali su na nekom skandinavskom jeziku. Većina ih je na nogama imala čizme do koljena sa zakovicama i visokim džonom. Djevojke su na licu nosile bijeli puder i na rukama rukavice do lakta.
Temperatura je bila plus trideset pet.
U redu se dugo stajalo. Ispred ulaza mjesni stanovnici su prodavali suvenire. Svaki štand je nudio istu robu. To je značilo da se može cjenkati. Dopala mi se jedna figurica dvorca. Upitao sam za cijenu.
- Dvadeset leia.
- Skupo. Na drugom štandu je pet.
- Onda idi tamo.
- Idem.
- Čekaj, čekaj...hajde sedam.
Među ljudima su se vrzmali prljavi i čupavi psi. Znali su da će dobiti hrane ako budu dovoljno uporni. Drugog izvora energije nemaju, pa za bačeni komad hrane odmah hvataju konkurenta za vrat.
Netko me potapšao po ramenu. Okrenuo sam se i zaprepastio ugledavši visoku sablast nalik na smrt. Upitala me želim li se slikati s njom. Cijena je samo pet leia. Odmahnuo sam glavom i platio kartu. Bio sam na redu za ulazak u dvorac.
Popeo sam se na brdo. Da se treba platiti dodatnih dvadeset leia za snimanje kamerom saznao sam od muškarca koji pregledava karte.
- Kamera ne radi.
Tresnuo sam prvo što mi je palo na pamet. Počeli su me živcirati s iznudom novaca na svakom koraku.
- Kako ne radi?
- Prazna je baterija.
- Zašto je onda nosiš sa sobom?
- Došao sam s biciklom. Bojim se da mi je ne ukradu.
Okrutno se nasmijao. Bio je odlučan da mi uzme novac. Njegova dva zlatna zuba zabljesnula su na suncu. Talijani iza mene su se pobunili radi toga što moraju čekati, pa me čuvar nevoljko pustio.
Do glavnog ulaza u dvorac vodile su stepenice. Popeo sam se i pokucao na vrata željeznim ringom koji je visio iz vučjih usta. Iza vrata je iskočila mlada žena. Smiješila se i obratila mi se na pet jezika.
- Vodič! Trebate vodiča?
- Tko ja?
- Da. Košta dvadeset leia. Može?
Imao sam još malo rumunjskog novca i nisam želio ništa više plaćati. Sagnuvši glavu ušao sam u prvu prostoriju. Unutra je bio drveni namještaj, mjedeni lavor za umivanje i maleni prozor kroz koji se vidjelo selo. U drugoj sobi su bili uza zid poslagani ručno izrezbareni ormari, a ispred kamina medvjeđa koža s kandžama i glavom. Po zidovima su visjele crno-bijele slike. Iz iduće sobe s krevetima, uskim prolazom se odlazilo u kulu. Penjući se, nakon dugo vremena sam osjetio kako me počinje obuzimati klaustrofobija. Posljednji put sam se tako osjećao kad sam ulazio u Kefrenovu piramidu.
Na kuli sam sreo ženu-vodiča. Nekolicini starijih Engleza je objašnjavala povijest dvorca. U ruci je držala mikrofon. Za pojasom je imala obješen mali zvučnik. Ispričala je da je Vlad Tepeš tijekom života dobio nadimak Drakula jer to na rumunjskom znači vrag. Navodno je ispočetka bio nacionalni heroj jer je uspio obraniti zemlju od Turaka. Bio je strahovito okrutan, ali je okrutnost proračunato koristio za plašenje i davanje primjera. Njegova popularnost je započela izdanjem romana Brama Stokera o vampiru Drakuli.
U sebi sam joj se zahvalio na informacijama i prošavši još nekoliko prostorija, spustio se u selo.
Ubrzo sam se uvjerio da nije lako putovati kroz Karpatsko gorje. Često sam se pitao je li dolazak u Rumunjsku uopće imao smisla. Lanac više nije više mogao stajati u nižim brzinama, a u višim je bilo teško za voziti.
Stigao sam u jedno mjesto i pitao mladića na biciklu postoji li u blizini bike servis. Pokazao je rukom da samo nastavim voziti. Nakon stotinjak metara stigao sam do trgovine s biciklima. Činilo mi se kao da sam usred pustinje pronašao oazu.
Serviser je bio bucmast i ćelav. S lakoćom smo se sporazumjeli.
- Koji ćeš lanac? Imamo ih raznih vrsta.
- Najbolji!
Nasmijao se i kliještima prerezao lanac s mog bicikla.
Ubrzo sam ponovno vozio s lakoćom.
Sela su međusobno bila vrlo udaljena. U selima su bili muškarci i žene koji su me čudno gledali. U svakom dvorištu nalazio se neki stari auto na ciglama. U malenim trgovinama prodavale su se konzerve i kruh. Mirisalo je na plijesan. Jeo sam samo stari kruh i sir. Ponekad, ako bih imao sreće, popio bih jogurt. Iza svakog brda napuštene tvornice i benzinske stanice. Gomile građevinskog otpada. Usamljeni hrđavi strojevi. Oko strojeva se igraju gola djeca preplanula od sunca. Svugdje okolo gusta mračna šuma. Iznad šume planine. Iznad planina modro nebo s plamtećim suncem.
Na Transilvaniju se počela spuštati večer. Otišao sam normalno spavati u šumu. Iza brda je izašao pun mjesec i podsjetio me u kojem dijelu svijeta se nalazim. Pomislio sam na vampire i vukodlake, i sva ostala čudovišta kojih sam se bojao kao dijete. Osluškivao sam hoću li čuti zavijanje vukova ili stravične vriskove ljudi, ali nije se čulo ništa osim uobičajenih zvukova noćnih kukaca i ptica. Očekujući nešto neobično, odlučio sam probdjeti cijelu noć.
U iščekivanju sam zaspao.
Nakon dva dana šuma se prorijedila. Brda su postala blaža i spustio sam se u ravnicu. U daljini su se vidjeli obrisi glavnog grada.
U Bukurešt sam ušao vozeći po glavnoj ulici. Za razliku od gradova koji su izgrađeni mnogo ranije, zgrade u Viktorija streetu su već u stanju raspadanja. Poznate avenije s modernim buticima razdijeljene su prljavom rijekom. Česte sirene hitne pomoći paraju uši glasnim zavijanjem.
Cijeli grad je jedno kaotično prostranstvo s ponekim obilježjem socijalističke prošlosti. Na prvi pogled nema ništa zanimljivog osim zgrada s oljuštenom fasadom i velikog prometnog kaosa. Grad je obavijen u debeli smeđi balon ispušnih plinova koji grizu za oči i pluća.
U takozvanom povijesnom centru slika grada nije mnogo blistavija, s iznimkama nekih restauriranih znamenitosti. No, činjenica da su one okružene oronulim kućama i napuštenim gradilištima, i da njihova povijesna vrijednost potpuno izgubi na značenju. Ulice su pune kafića ispred kojih hostese dijele letke.
Na istaknutom mjestu u gradu realnost Ceausescuove megalomanije bode čovjeka u oči i srce. Palatulul parlamentalui, ili popularno zvana "House of the people" je toliko ogromna građevina da sam se morao odmaknuti dvjestotinjak metara kako bi stala u kadar. Sve do nedavno je bila druga najveća zgrada na svijetu s ulaznim zvonom od dvadeset četiri karatnog zlata.
Bukurešt me nije razočarao jer nakon vladavine pomahnitalog diktatora nisam ništa drugo ni očekivao. No, njegovo je stanovništvo nadmašilo sva moja očekivanja. Iako ih je popularnost zapadnjačkog načina zabave snažno zahvatila, narod je veseo i susretljiv. Žene su ponosite i elegantne. Muškarci se strahovito trude biti cool. Vrlo neobičan kontrast koji se savršeno uklapa u opću sliku grada.
Nakon cijelog dana snimanja Bukurešt me zamorio i iscrpio. Da se nije počelo smrkavati odmah bi otišao. Ovako sam bio prisiljen otići u hostel za deset eura s besplatnim doručkom.
U potkrovlju hostela vrućina je bila nesnosna. U sobi je cijelu noć bila upaljena klima na niskoj temperaturi. Iduće jutro probudio sam se s glavoboljom i bolovima sinusa.
Za doručak sam pojeo dvije porcije pahuljica s mlijekom, tri pečena jaja i nekoliko šnita maslaca s pekmezom.
Idući put sam jeo osamdeset kilometara kasnije, kad sam ušao u Bugarsku.
Možete ga pratiti i na njegovoj stranici My Friend Bike.