Hrvatsku novinarsku delegaciju Vršac je dočekao u novom odijelu. Bijelom, zimskom.

- Ne znam što je ovo danas, dosad nije bilo snijega ni u tragovima, stalno šest, sedam stupnjeva... - kaže nam naš domaćin u gradu od 35.000 stanovnika na granici s Rumunjskom.

Dosad ga nije ga bilo, ali u nedjelju navečer odlučio je preuzeti naslovnu rolu. Vršac je dobio bijelu nijansu, toga u zagrebačkom "zimskom proljeću" dosad nismo mogli vidjeti. No ovo je krajnji istok Vojvodine, kažu da su temperature često niske, a vjetar je opak kad krene. Još bi nam samo nedostajalo na početku rukometne turneje po Srbiji... U kojoj nas očekuje, uvjereni smo, još i Novi Sad, a možda i Beograd. Vidimo li Beograd, i hrvatska reprezentacija vidjet će polufinale. A to je želja, cilj, osnovna ideja...

Kroz Novsku i Slavonski Brod, pa preko Bajakova i Beograda, Vršac se ukazao nakon pet sati vožnje. Usput se izredalo gomila sela, skromnih, naizgled pomalo zapuštenih, sličnih slavonskima u godinama iza rata. Dakle, od prije desetak, petnaest godina... Ovdje Yugo nije nikakva relikvija, ovdje je to jedan od najčešćih automobila na cestama. Stojadin također, i to se može vidjeti na cesti, u punom gasu, kako juri 80, 90. Dobar dio građevina je zapušten, izgleda kao ostatak iz nekog prošlog vremena, kad je bilo bolje, ljepše i lakše živjeti. Ne, Srbija doista ne uživa u raskoši.

Osim, barem donekle, u Vršcu.

- Realno, Vršac je jedan od najrazvijenijih gradova u Srbiji - predstavlja nam grad naš domaćin.

Tako nekako i izgleda. Moderno, s puno svjetla, pozitive, naizgled zaista uspješno. Hemofarm je tu glavni, farmaceutska industrija zapošljava gotovo tisuću ljudi, a jaka je i prehrambena industrija. Ljudi imaju posla, rade i uživaju koliko mogu, a ponekad se mogu okrenuti i sportu. Košarkaši su solidni, rukometaši loši, ali Millenium Centar, dvorana u Vršcu, najljepša je nakon beogradske Arene. Tako barem kažu. Izgleda doista odlično, možda čak i predobro za grad ovakvih gabarita. U njoj će Balić, Vori, Duvnjak i društvo loviti bodove za drugi krug, krčiti put prema toliko željenom polufinalu.

- Igra li Balić? - zanima sve u Vršcu, čak se i volonteri u organizaciji raspituju o njegovu stanju.

A Ivano ko Ivano, ozlijeđen i načet, no navodno u puno boljem stanju nego što se misli. Kažu da je prepona sve bolje, da trenira normalno, a to znači i da će večeras protiv Islanda vjerojatno igrati. Barem onoliko koliko bude potrebno. Goluža ga je prijavio za prvi krug, prijavio je svih 16 igrača, i sad se samo čeka koja će dvojica ostati izvan zapisnika. Bičanić i Ninčević, zaključili smo u razgovoru s kolegama, najveći kandidati.

Hrvatska je na vrhu vršačkog brijega, u zasebnom hotelu. Sve ostale reprezentacije su u drugom hotelu. Međutim, tako nije ni zbog kakvih sigurnosnih razloga, već zbog - abecede.

- Hrvatska, zapravo Croatia, bila je prva po abecedi u skupini, pa smo je stavili u taj hotel. Nema tu ni govora o privilegiranosti naših susjeda - objašnjava mladić iz organizacije.

Hrvatski navijači smješteni su preko granice, u 70-ak kilometara udaljenom Temišvaru, iz kojeg će dolaziti na utakmice. No nereda ne bi trebalo biti.

- Ma ne, Vršac je miran grad. Ovdje dolaze i košarkaši Zagreba, Cibone, Cedevite... I nikad se ništa nije dogodilo - priča nam policajac na ulici, jedan od nekoliko desetaka raspoređenih po cijelom Vršcu.

Djeluje neobično, kao da se nečega boje...

- Ničega se ne bojimo, to je standardna procedura u vrijeme važnih događaja. Trebalo nas je biti i više, ali iz Beograda su reducirali broj policajaca - dodaje policajac, koji pamti i puno "ozbiljnije" gaže:

- Kad je 2005. godine ovdje bilo Europsko prvenstvo u košarci, osiguranje je bilo puno veće. Ipak su tu bile NBA zvijezde, Dirk Nowiztki i društvo. Ovo sad je ništa...

OK, nama odgovara. A kad je već tako, najbolje je otići na Nikšićko.