U redu je ne biti u redu, iako smo dio društva u kojem se stvari na van prikazuju kroz filtere, fino upakirane i dekorirane, dok je stvarnost iza toga kudikamo drugačija, složenija i manje fotogenična. Stres, anksioznosti i depresije su postali svakodnevica gotovo svakog od nas, ali to je ono o čemu se ne priča. To ne izgleda lijepo na Instagram feedu i nije najugodnija priča za razgovor uz kavu, pa bolje da se samo gurne pod tepih i da se o tome šuti, a po mogućnosti da se o tome ni ne razmišlja.
No problem je što i taj tepih prima limitiranu količinu prešućenih stvari koje guramo pod njega. Problem je i taj što guranjem stvari pod tepih i svojom šutnjom od nečega što bi trebalo biti normalan, rješivi problem, mi stvaramo tabu teme i barijere sami sebi da uopće prizamo okolini, svijetu i sebi u konačnici da nas nešto muči.
Imala sam priliku pogledati prije par dana film „Ivana Grozna - filmski dnevnik mlade žene na rubu živčanog sloma“, koji će se između ostalog prikazivati na ovogodišnjem Zagreb Film Festivalu i koji se bavi upravo tom problematikom. Film ima posebnu težinu baš zato što redateljica Ivana Mladenović u njemu glumi samu sebe, a naišla sam i na informaciju kako je riječ o fikcionalnoj autobiografiji. Ivana u filmu u središte svoje radnje stavlja sebe, tridesetogodišnju ženu koja se zbog psihičke krize odlučuje ljeto provesti u svom rodnom gradu na obalama Dunava, sa svojom obitelji. I dok Ivana obilazi liječnike u potrazi za fizičkim problemom zbog kojeg se osjeća kako se osjeća, njena obitelj je uvjerava kako je njen problem psihičke prirode, pritom odmahujući rukom kao da ono što se nekome u glavi događa i nije stvaran problem.
Upravo to je ono što društvo (svjesno ili nesvjesno) radi na vapaje pojedinaca o stresu, anksioznosti ili depresiji – ono odmahuje rukom kao da je nečije psihičko stanje pitanje njegovog izbora, a rješenje po njima nerijetko leži u (nadam se da sjedite) „moći pozitivnog razmišljanja“.
„Bit će bolje“ – reći će svijet i još jednom odmahnuti rukom i zatvoriti oči pred problemom koji je tu, stvaran i opipljiv. Ali neće. Neće biti bolje dok god nas svijet uči da je zabranjeno biti tužan, pod stresom, anksiozan ili depresivan. Nije dobro i neće biti dobro dok god je zabranjeno biti nesretan, plakati, nervirati se, imati problem u glavi, osjećati bilo kakvu negativnu energiju, a kamoli ispoljavati je na van. Nije dobro jer svi sve odjednom skupljamo u sebi da ne bismo slučajno rasuli koji gram svoje negativnosti po svijetu i pokvarili dan ovoj „razmišljaj pozitivno“ ekipi. Nije dobro jer šutimo i trpimo i sramimo se sami pred sobom, a kamoli pred svijetom, zbog onoga što nas muči. Jer što će svijet misliti?
Postavke tog i takvog svijeta pod hitno treba mijenjati, a o nekim stvarima pisati, pričati i ako treba vrištati. U redu je ne biti u redu. To je nešto od čega nitko od nas, u ovoj ili onoj mjeri, ne može pobjeći. U redu je ne biti u redu. Svi mi imamo svoje teške dane, tjedne ili godine, periode u kojima više vremena provedemo u krevetu bez volje za životom nego u svim drugim aktivnostima u danu. U redu je ne biti u redu. O psihičkim problemima pričati s jednakom lakoćom kao i o onim fizičkima, jer nismo mi krivac za njih, niti su oni sramota za nas. U redu je ne biti u redu. Razbiti neke stigme, probiti neke barijere i skinuti neke filtere s ovog svijeta koji se toliko zanio idejom o savršenim životima da je izgubio sve dodirne točke sa stvarnošću.
Neke stvari su nam nekad jasnije kad ih gledamo na filmskom platnu ili iz neke tuđe perspektive, pa mislim da bi nam svima bilo pametno upisati na svoj kaledar „Ivanu Groznu“ i Zagreb Film Festival čiji je sponzor 4. godinu za redom Addiko banka, koja je u međuvremenu postala i BFF festivala.
Vjeruj mi na riječ, u redu je ne biti u redu. A uvjeriti samog sebe u to je prvi korak prema onome da zaista i iskreno budeš – u redu.
O autorici:
Radijska voditeljica. Pa malo televizijska voditeljica. Nesuđena glumica. PR managerica. Negdje duboko djevojčica. Na vani frajerica. U duši spisateljica. Poeta. Hodajući kaos. Igračica riječima koje skuplja u glavi dok ne postane tijesno. Kad tamo postane tijesno, onda nastane Ruž & Ružmarin. Osim na blogu, pratiti me možete i na Facebooku.
Družimo se, čitamo se, volimo se! Bez granica.