Rujan je počeo, ljudi su se vratili s godišnjih... Svi imaju svoje priče i doživljaje za podijeliti pa upravo iz tog razloga standardno radim tulumčić za najdraže ljude s obaveznim roštiljem na terasi. Naravno, kad sam već sve bio pripremio za intimno druženje dva-tri odabrana para, jer sutradan planiram romantičnu večericu s happy endom za dvoje na istoj terasici/balkonu, prekasno sam shvatio da sam napravio klasičnu grešku svojstvenu ljudima koji se nisu rodili s mobitelom i tabletom u ruci. Naime, umjesto da
obavijestim samo prijatelje, nekako sam uspio to na Facebooku objaviti kao javni događaj, što sam saznao na najgori mogući način.

Naime, posjedujem lijep stan, velik, u centru, poprilično čist i uredan za muške standarde, nekoć idealan za tulume zbog četiri odijeljene sobe, ali zbog posljedica partijanja i sve više godina na grbači, nekako sam ih s vremenom potpuno zanemario. Tulume, ne godine.

Nekako je ljepše kad imaš pod kontrolom sve što se događa, ne brineš da će ti nestati ploče, Alan Fordovi, špek, čak i parfemi. I tako sam toga popodneva izvadio dva odležana steaka, šparoge pustio da se znoje u pećnici, fino vino i pivo hladilo se svako na svojoj polici u hladnjaku, a tad je zazvonilo na portafonu. Nisam provjerio tko je, iako je bilo malo bilo prerano, kad mi na vrata bane on – poznati padobranac koji pohodi sve tulume i nikad ništa ne donese dok pritom obavezno mrkne butelju to go.

Pustim ga unutra jer se predugo poznajemo, a nije da se ni ja nisam nešto švercao po tulumima u životu (isprike mladencima u Lovačkom rogu 1996. i Samoboru 2004.), ali nisam još ni dovršio rečenicu, kad opet portafon. Dva frenda iz dana odbojke s tri djevojke sumnjivog porijekla i par vrećica čipsa te najjeftinijeg piva od kojeg otpada boja s auta. Zazvoni telefon, pobjegnem u sobu. Jedan par kaže da će malo kasniti uz pitanje što treba ponijeti.

Ja sav zbunjen nešto pričam da može još mesa, ali da cuge ima, poklopim, vratim se u sobu, a tamo već njih 20! Roštilj gori, a iz kuhinje netko urla da traži nož za otvaranje plastike s jezivim burgerima koji su vidjeli mesa kad i Švicarska more. I dalje mi nije jasno o čemu se radi, idem se probiti do fridža da barem sačuvam trofejnog Matoševića spremljenog za sutrašnju večeru, ali se poskliznem na sirov ćevap i u padu umjesto na podu završim na par tetoviranih hipstera u kutu koje sam vidio prvi put u životu.

„Stari, gdje su rizle, kakav ti je ovo stan, sve sam prerovao. E, da, imaš neki neplaćeni račun za pričuvu u prvoj ladici...“, obrati mi se pretetovirani dečko, koji samoljepive sličice umjesto u album lijepi po cijelom tijelu.

„Kakve crne rizle, ja sam liječeni sportaš, tko ste vi pobogu!?“

„Tu smo ti iz kvarta, vidjeli smo na Fejsu da je tulum pa naletili, o´š dim?“

Poput zombija probijam se prema svojoj sobi i stavljam barikade da nitko ne uđe.

U najmanjoj sobi ekipa metalaca i pankera (konačno se druže) igra Riziko u svlačenje, u kupaonici neka buka, nadam se da je centrifuga, s balkona miris masnih, okorjelih,prekaljenih češnjovki. Kao da gori studio u kojem snimaju Život na vagi.

Probijam se do terase i shvatim da su drvima založili - električni roštilj. Pogledam dolje na ulicu, a tamo ljudi u redovima stoje ispred vrata i čekaju da ih netko pusti, deseci, stotine, žene, djeca, indijanci, patuljasti poniji, eunusi... osjećam se kao Jon Snow i želim zajahati zmaja i napraviti pržolicu od zombija željnih tuluma, pjevanja, skakanja, urlanja... I onda se u jednom trenutku prepustim, život je samo jedan, ne upravljamo njime nego samo baratamo kartama koje su nam dodijeljene. Vadim iz fridža nektar Alba 2005., otvaram i točim okolo. Kad je bal, nek je bal.

Uglavnom, ja sam se prvi napio i zaspao, oko osam me probudila poruka da teta za večeru dolazi ipak na ručak te sam shodno tome skočio iz kreveta spreman na generalku stana, ionako mu je bila potrebna i bez tuluma. Žene koje sam delegirao za čišćenje stana ležale su vidljivo umorne po kaučima i krevetima, pristavio sam kavicu i sumirao štetu. Nastavio sam dopisivanje sms-ovima, skočio do mesnice po meso, i na plac po povrće, dovršio čišćenje i potjerao preostale partijanere. Napravio sam sok od bazge, otključao terasu i zatvorio vrata i pogledao nazad u sobu. Ponovo sam otvorio vrata, kao da resetiram kompjuter i shvatio da je najljepši dio stana u totalnom rasulu! Polulud brzinski sklapam roštilj i bacam ga u kadu na pranje, skupljam ugljen, čaše, naočale, ogrlice, plombe, dredlokse, leševe...

Punim tri vreće, oživljavam palmu, hmelj i mamin filodendron, ali na podu je ostalo okorjele zle masti
koja nikako ne ide dolje ručnim putem. Klečim, žicam žicom, plačem, ali ne ide.

Da otkažem dejt kojem sam se veselio i planirao mjesecima? Da čekam seks do listopada!? Pozivam mozak, vrtim Facebook, i onda – ta-daaam! Pero se hvalio da je oprao bazen s nekim čudesnim strojem, tako je!

„Pero, di si Pero, dolazi s onim svojim Kärcherovim tlačnim čistačem koji čisti sve. Ne zanima me što je nedjelja, spasio sam ti život nakon Hrvatska : Meksiko, dvaput, dolazi, ne zanimaš me!“

I Pero stvarno dođe, premda sam ga od kotlića odvukao, sav je još mirisao po luku... Uključio je stroj, popili smo po pivicu, i za par minuta terasa je blistala kao limuzina od vlade. Čudo jedno - sve je bilo spremno za romantiku.

Portafon je zazvonio, i ovoga puta nije bilo greške. Osim što je došla sa sestrom... Ali je meso bilo super!